U sve većoj prevazi ženskog pisma u novijem hrvatskom pjesništvu, jedna od mogućih poredbenih odrednica bila bi ta: dok muški dio poezije nalazi duh vremena u intermedijalnosti, ženski dio nalazi ga u protegama tjelesnosti. Tijelom se dakle ne definira samo iskustvo vlastitosti, nego i način otvorenosti prema drugovrsnim vlastitostima. Može i otvorenost biti sve samo ne nagonska upućenost na druge/drugo, nego u smislu jedne od najdojmljivijih rečenica Marijane Radmilović: Jezik je moje uplašeno tijelo. Nije, naime, slučajno što su se susrele dvije najčešće riječi o poeziji ove pjesnikinje, jezik i tijelo. Kad ona govori „jezik“, ona misli prije svega na okružje iskustva, u mnogom važnije čak od iskustva samoga tijela. Jezik je prethodnice tijela, njegov produžetak, pa stoga se i može reći: Pristanemo li ući u tu rečenicu, / sve što je u redu / ubrzo će se izgubiti u neredu. Može se, dakle, reći, ali i odustajanje od toga da se nešto kaže također je – jezik, takav o kojemu najčešće vodi računa samo poezija: Doista cijeli život možemo polako / ne pristajati na tu rečenicu. (Sve je u redu). U okviru poetike Marijane Radmilović najveću moguću osjećajnu punoću može iskazati stih: Usta su mi puna tvoga neizgovorenog tijela.

Poetika Marijane Radmilović odaje svoju pripadnost dragojevićevskoj analitici očevidnosti, kojoj je jedna od najuočljivijih značajki da očevidnost nastoji izraziti do popredmećenosti jasnim jezikom.

Zvonimir Mrkonjić

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Rukopis Bolest je sve uljepšala Marijane Radmilović izniman je sofistikat moderne lirske osjetljivosti i osjećajnosti. Stihovi Marijane Radmilović gusto i profinjeno ispituju i samopropituju tijelo pjesničkog prostora. To se tekstualno tijelo vrlo prisno i blisko javlja kroz svojega nesigurnog govornika, izravno predstavljenog ženskog subjekta. Taj se ženski subjekt, dakako, kreće energijom jezika, sa ćutilno preosjetljivim tijelom. Ono se pak, to tijelo, u tematskom svijetu pjesme pojavljuje kao dominantan dio subjektnoga bića, njegova komunikacijska pretpostavka. – Bez tijela ne mogu komunicirati, ali moje je određenje, moja svijest, prepunjena mogućnostima i identitetnim bjegovima, te sam puna i nekih drugih i nepoznatih žena koje me nastanjuju svojim portretima – to suvremenom čitatelju poručuje preosjetljivo i istovremeno začuđujuće analitično lirsko biće pjesama Marijane Radmilović. Borba s neodoljivim, zavodljivim i razornim tragovima dragih i opasnih drugih koji nas okružuju iznimno je uzbudljiva pustolovina staloženih stihova ove autorice. U suvremenom hrvatskom pjesništvu ova autorica i njezina lirika imaju zauzeti visoko mjesto u obzoru svake moderne čitateljske pozornosti.

Goran Rem