Tomica Šćavina u nekom je trenutku svog života diplomirala psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bilo bi to prilično jasno, čak i da nije navedeno u biografskoj bilješci, već po samom načinu vođenja priče i odabranoj tematici no konačna tekstualna potvrda te biografske reference leži u tretmanu psihoanalize i njenih praktikanata. Pripadnica zagrebačke eksperimentalne škole psihologije ne može odoljeti porivu da u svakoj prigodi, baš poput Woodyja Allena, podjebe psihoanalitičare i njihovu struku.

Tako je u romanu „Brod za Lajku“ psihoanaliza (utjelovljena u liku Saše i njezine majke) predmet, ako ne sprdnje, a ono apsurdizacije. U hijerarhiji spoznaje koju ovaj roman uspostavlja ta se ezoterična disciplina nalazi rame uz rame s čitačima tarota, milenaristima, apokaliptičarima i duhovnim guruima koji poruke svemira iščitavaju iz pukotina građevinske blokete. Iz svijeta depresije i neprobavljene tjeskobe koji Šćavina konstruira oko osnovnog traumatskog iskustva glavne junakinje (gubitak roditelja u prometnoj nesreći) može se izaći jedino putem razuma i volje, a s takvim metodama se asocijativno-alegorijsko-kombinatorički sustav poput psihoanalize nema kako nositi.

No, sama psihoanaliza nije u središtu pozornosti Šćavininog romana. Ona je tek jedna od manifestacija religijske forme mišljenja koja svijet tumači kao Svrhu. Ideja o svrhovitom univerzumu upravo je ono što glavna junakinja pokušava opovrgnuti. Jer, ako je svijet Svrha, a traumatični gubitak roditelja kriptična poruka i motivacijski čin kakvog dementnog božanstva, tada takav svijet i nije nešto čemu bi se trebalo radovati ili za što bi se trebalo boriti. Na svom „terapijskom“ putu, Tamara će upoznati (što namjerno, što slučajno) nekoliko likova od kojih će svaki imati unikatan način nošenja s vlastitim traumama.

Gubitak roditelja nije jedino što muči našu glavnu junakinju. Ista je opterećena i svrhom vlastitog postojanja, tj. etikom roditeljstva. Ukoliko je posljedica roditeljstva neizbježan egzistencijalistički strah od, hajdegerijanskim jezikom kazano, bačenosti-u-svijet tada roditeljska figura za takvu odluku mora ponuditi neke bolje razloge od uobičajenih, tradicijom utemeljenih, odgovora. Kroz cijeli će roman Tamara tražiti svrhu svog postojanja (odbijajući kozmičku Svrhu kao relevantan odgovor), a konačni „sukob“ sa svojom surogat-majkom Nikom (ne bih se mogao zakleti, ali mislim da je ovo prvo pojavljivanje ove identitetske uloge u domaćoj prozi) donijet će natruhe zadovoljavajućeg odgovora.

Konflikt između svrhovitosti (Sudbine) i izbora (Volje) glavna je dilema cjelokupnog romana u kojem se tjelesno i mentalno odrastanje promatra kao pametno navigavanje meandrirajućom putanjom između jednog i drugog pola. Tamara je ipak adolescentica i njena rješenja ovog konflikta nisu izrazito dubokoumna, no sadržaj tih rješenja i nije pretjerano bitan. Od samoga sadržaja bitniji je mehanizam kojim se do njega dolazi – propitivanje i kritika autoriteta, vlastito razmišljanje i racionalan izbor vlastitog puta jedini su „zdravi“ načini nošenja s traumom i s vlastitim mjestom u svijetu.

Matko Vladanović, Moderna vremena Info