Kada je početkom dvadesetih godina Andre Breton s nekoliko prijatelja (Eluard, Desnos i dr.) organizirao seanse automatskog govorenja vjerojatno nije ni sanjao – iako je kod tih domjenaka san bio ključna stvar – o epohalnom utjecaju na književnost koja će doći iza njih. Suzana Đodo u poetsko-proznom tekstu Kazahstan kao da se nadovezuje na manifestacije koje uslijede kada osjetljiva duša zatvori oči. Tada se otvaraju vrata svjetova i pokreće se moćna mašinerija snova. Svežderuća tehnologija nadrealnog u nje se automatski umnaža: postoji više od jednog Kazahstana, a njenoj je junakinji trebao cijeli dan da to shvati. Ozbiljnost kojom se izgovaraju prethodni reci poništena je već sljedećom rečenicom gdje se konstatira kako je sve to „strip“. Fonetska bliskost riječi „strip“ s ozloglašenom ili cijenjenom riječju „trip“ nameće se sama: Đođo ne uživa samo u orisavanju imaginarnog, ona zna da riječi, ako su dobro odabrane, prodišu u susjedstvima drugih riječi, magijski se od mrtva slova na papiru podižu u simbole koji život – ili barem književnost, ako to nisu sinonimi – i znače i ne znače. Naglašavamo ovu dvojnost jer ne samo da postoji više kazahstana nego postoji i više smislova, baš kao što se junakinja umnaža u junakinje. Za svojim smislom(-vima) njena je junakinja krenula sanjajući, točnije otisnula se s one tanke linije koja odvaja budnost i san, budući da nije bila zadovoljna odgovorima koje je u svom jednodimenzionalnom životu dobivala. Na svoje imaginarno putovanje ponijela je mobitel – što ponovno uvodi takozvani stvarni život u priču. Čini nam se da je to ključna točka Kazahstana, ozbiljna neozbiljnost teksta oko toga je li on imaginativno ili stvarno putovanje, da li su putovanja – ova prava preko turističke agencije – uopće stvarna ako u sebe ne uključuju imaginativni pogon, i konačno o nužnom prožimanju stvarnog i imaginarnog; tekst o stvarnosti bijede i tuge tako se premeće u putopis čije su glavne točke smještene ne više na mapi svijeta nego u mapu ljudske nutrine. Velike teme romantičke, postromantičke, bitničke i postbitničke književnosti (potraga, oslobođenje itd.) osvijetljene su dvostrukim sjajem, vanjskoga i unutarnjega svijeta. Suzana Đođo svoju junakinju smješta u daleki pejzaž, ali ona tamo gleda filmove u kinu, zarobljena kao što je bila, onim čim je bila, i prije svojih kazahstana. Idejno potkožen gnostičkom ideologijom (Berdjajev npr.) i konstatacijom da je politika donji, gori, dio svijeta, Kazahstan je prije svega književna potraga za slobodom, za višim katovima svijesti, za književnošću.

Dario Grgić