#
#

Lente prikazuju redni broj na listi najčitanijih naslova koja obuhvaća razdoblje od pokretanja projekta BEK 2001. godine do jučerašnjeg dana, a odnosi se na sve objavljene naslove. U rubrici Najčitaniji naslovi ponuđene su i druge liste najčitanijih naslova koje obuhvaćaju ograničeno vremensko razdoblje i/ili pojedine vrste naslova (kao što su, primjerice, prozni, pjesnički, esejistički itd.).

Zatvori obavijest ×
Mogla sam to biti ja
237
Marina Vujčić

Mogla sam to biti ja

[proza]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture i medija republike hrvatske

Otvori
Čitanja 2289
Preuzimanja 798
Ukupno 3088
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

To da je Marina Vujčić pripovjedački više nego kompetentna i zrela, vjerojatno nakon dva njezina romana više i ne treba spominjati, no toj se kompetenciji u ovom slučaju pridružuje nešto mnogo važnije i rjeđe, što je možda najtočnije nazvati – hrabrošću. Hrabrošću da se napiše roman u kojem su mnoge stvari vrlo osobne, toliko da su komotno mogle prerasti u ispovjednu autobiografsku prozu, ali je snaga pripovjedačkog glasa tako jaka da je sve skupa naraslo u uvjerljivu fikciju, u kojoj ima mjesta za propitivanje mnogo čega, od samog žanra, preko mogućnosti literarizacije života, istine i fikcije, do eksperimentiranja s pripovjednim glasovima, likovima, autorstvom.

Kad bismo živjeli neka tri desetljeća unatrag, Marinu Vujčić odmah bismo upisali u same vrhove tadašnjeg vrlo popularnog termina ženskog pisma i recepciju usmjerili tim putem, no u međuvremenu s tim smo terminom postali mnogo oprezniji i skeptičniji. Jer doista, psihijatrijska ordinacija Laure Herman mjesto je na kojem se otkrivaju priče pacijentica, ostavljenih, razočaranih, prevarenih, nerealiziranih, depresivnih, obilježenih gubitkom bliske osobe. Između njih (neimenovane pacijentice koja se izražava pismima, spisateljice u kreativnoj krizi, žene čija je ljubavna priča prekinuta nesretnom smrću partnera i jednog neobičnog muškarca koji ima vrlo važnu ulogu u romanu), kako roman napreduje, uspostavljaju se sve dublje, jasnije i neraskidive veze pomoću kojih ovaj roman, komplicirane ali vješto izgrađene strukture, postaje jednom, zajedničkom, vrlo čvrstom pričom s inteligentnim završetkom.

Razotkrivanja pacijentica odvijaju se istovremeno s onim Laurinim, jer njezine dionice nisu terapeutske i postupno prerastaju u oslobađanje njezinih prešućenih tjeskoba, u istom procesu kakav se događa pacijenticama. Kako se roman razvija dvije pripovjedne dionice postaju glavnim, intenzivnijim i bolno iskrenijim sve dok se sam naslov – ono „mogla sam to biti ja“ – ne razotkrije u svoj raskoši pametnog poigravanja s glasovima i identitetima.

Pisani iskaz neimenovane pacijentice središnji je dio romana koji funkcionira gotovo kao roman u romanu. To je dio u kojem će oni koji „znaju više“ prepoznati ispovjedni glas same autorice, hrabrost razotkrivanja i svođenja računa s prošlošću, no to „predznanje“ nije nikakav preduvjet da bi se osjetila razarajuća snaga ove priče u kojoj su sublimirani fragmenti odrastanja, obiteljskih odnosa, ljubavi, braka, roditeljstva, bolesti i smrti, ali i oni koji propituju ulogu riječi, pisanja, književnosti.

Snažna je to pripovjedna dionica, natopljena emocijama, primjer kako se može „narativizirati život“, no tek s ostalim dionicama toga romanesknog kolaža ona postaje „arheologija iskopavanja jedne osobne povijesti“ u punom smislu riječi.

Ono što Marina Vujčić uspijeva u ovom nevjerojatno snažnom romanu jest istovremeno biti bolno iskrena i profesionalna prema vlastitom tekstu, biti ona, ali i sve one koje je mogla biti – Laura, Hilda, Klaudija, čak i vlastita muška varijanta. Više je načina na koji se ovaj roman može čitati i u tome i jest njegova veličina koja uvelike nadmašuje gabarite jednog intimističkog romana. To doista jest i put na kojem „izmišljeni ljudi i svjetovi zamjenjuju svijet pred kojim se moraju zatvarati oči da se preživi“, kao i „ženski“ roman u kojem su zabilježena razočaranja, traume, strahovi, samoće, krivnje, očekivanja i frustracije „vlastite sobe“.

To je u konačnici i roman koji duboko vjeruje u to kako riječi mogu biti najbolji prijatelji s kojima se odlazi u krevet, terapiju pisanjem i priču koja može biti istinitija od istine same. I, konačno, snazi prave ljubavi koja jedina može nagnati da se posumnja u riječi. Roman koji vjeruje da književnost ima mnogo veće značenje i ulogu od one da „razveseli“ čitatelja, riječju izvrstan roman.

Jagna Pogačnik, Jutarnji list