Sedam priča Ivane Rogar govore o ozbiljnim problemima s kojima se njene junakinje suočavaju, ali su sve koncipirane tako da postoji simptom koji je fizički: curenje krvi iz usta, opsesivna potreba za čistoćom, gojaznost i opsesivno jedenje, krvarenje desni, drhtavica u rukama. Kao fenomeni, pojavnosti, oni su jasni znaci da postoje mnogo ozbiljniji problemi s kojim će se one dalje suočavati, ali i ne samo to. Oni su svedočanstvo da postoji represivni aparat koji utiče na to da se fizički simptom pojavi, da izbije na površinu. I sad nastupa frojdovska egzegeza, naime, represija nije samo stvar potisnutih želja i njihovog neispunjenja (iako ima i toga), međutim trebalo bi da se ode i korak dalje, bio ili ne bio to pravac kojim sama spisateljica želi da se stupa – ove su represije društveno uslovljene po vrlo jasnom, gotovo determinističkom principu: društvo vrši represiju nad pojedinkom, a zatim ona vrši represiju nad sopstvenim telom, najčešće nesvesno.

Drugim rečima, represija društva na pojedinku u ovom slučaju ima za posledicu vrlo opipljive dokaze, a oni nastaju iz jednostavnog razloga što se radi upravo i jedino o ženama, te je stoga „Tumačenje snova“ Ivane Rogar izrazito feministička knjiga, u onom smislu da precizno detektuje agresivnost društvene sredine koja je izrazito heteroseksualna, muška i katolička, čak i kada nema eksplicitnih dokaza za to, odnosno kada to nije u fokusu. Žena, naprosto, mora da trpi samo zato što je žena i to je usud njenog postojanja ovde i sada.

Ova jasna ideološka matrica koja se da iščitati iz priča svoje najupečatljivije simboličko ostvarenje dobija u načinu na koji se priče završavaju, odnosno na koji se ne završavaju. Nije samo u pitanju otvoreni kraj, koji je svoju književnu afirmaciju doživeo u modernizmu, već je u pitanju jedna, nazovimo je tako, loša beskonačnost, činjenica da se priče ne završavaju nikako, one su, kako jedna od njih govori svojim naslovom, „Repetitio ad absurdum“.

Vladimir Arsenić, Booksa

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

„Tumačenje snova“ donosi sedam pripovijesti o ženama u tridesetim ili četrdesetim godinama, samicama ili članicama ne odveć funkcionalnih obiteljskih zajednica, koje pokušavaju organizirati pristojan život u raspadajućem srednjoklasnom miljeu ‘postsocijalističkog’ Zagreba. Rogarine protagonistice u tome uglavnom ne uspijevaju te se sudaraju s frustracijama, tjeskobom i neizvjesnošću. One utoliko pomalo podsjećaju na protagoniste Šoljanove ili Slamnigove proze šezdesetih godina – dakako s bitnom razlikom što se radi o ženama i što umjesto ‘sive’ socijalističke nastanjuju ‘šaroliku’ kapitalističku svakodnevicu. Zbirku simbolički uokviruje motiv krvarenja desni: junakinje svih priča pate od ove boljke i za nju ne uspijevaju naći zadovoljavajuće medicinsko objašnjenje. Ako je vjerovati popularnim internetskim sanovnicima, kojima sam se obratio inspiriran naslovom knjige, krvarenje iz desni simbolizira strepnju, anksioznost i grižnju savjesti – osjećanja kojih u ovim pričama ne manjka. „Tumačenje snova“ nenametljivo je a efektno pisana zbirka dobro strukturiranih i vrlo čitljivih priča.

Dinko Kreho, Novosti

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Nakon prve vrlo hvaljene zbirke priča „Tamno ogledalo“ književnica Ivana Rogar objavila je novu knjigu – „Tumačenje snova“. U prvoj knjizi upoznali smo vrhunsku stilisticu koja portretira osebujne gradske likove u kritičnim životnim trenucima. U drugoj zbirci ona ide korak dalje – za glavne likove izabrala je djevojke i žene uhvaćene u spiralu opsesija i fobija. Taj je svijet izvrnut izvana prema unutra – sve ono što se čini u svijetu velikim, za te je žene beznačajno, ali zato im je od presudne važnosti nešto što drugi niti ne primjećuju; stvarnost prelazi u snove, a snovi u stvarnost; virtualno se izlijeva u realno, realno u virtualno.

Njihove misli i tijela isprepleteni su, njihovi se strahovi očituju na njihovoj koži, ne zna se gdje prestaju osjećaji, a počinje krvarenje… Jezik Ivane Rogar istovremeno je human i razoran, kolokvijalan i metaforičan, suosjećajan i crnohumoran. U njenom svijetu jedna dječja igra, jedan post na internetu, jedna čudna gošća u restoranu, jedna obična vožnja izmiču tlo pod nogama.

Boris Beck

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Dojmljiv je autoričin stil pripovijedanja, s jasnom i izbrušenom rečenicom, jezik joj je, kao prilog autentičnosti, često kolokvijalan s crnohumornim sekvencama, atmosfera sugestivna, a značenja slojevita.

Dražen Duilo, Slobodna Dalmacija