Pravo na lijenost esej je francuskog marksista rođenog na Kubi Paula Lafarguea. Napisan je tijekom njegovog progonstva u Londonu 1880. godine, a konačni oblik je zadobio 1883. tijekom Lafargueova utamničenja u pariškom zatvoru Sainte-Pélagie. Esej polemizira s tadašnjim suvremenim liberalnim, konzervativnim, kršćanskim, pa čak i socijalističkim idejama o radu. Lafargueova marksistička kritika sve navedene ideje raskrinkava kao dogmatske i samim tim lažne, oslikavajući propadanje i porobljavanje ljudske egzistencije kad je se podredi “pravu na radu”, te dokazuje kako je lijenost, kao temelj dokolice, u kombinaciji s kreativnošću, važan izvor ljudskog napretka.