Naslov novog ciklusa Krešimira Bagića, izjavna, okvirna sintagma Trebalo bi srušiti zidove, koja se ritmično ponavlja i širi prostorom pjesme, popis je potreba, popis onoga što nam je činiti u gradnji i dekonstrukciji, bijesu, buci i tišini: trebalo bi srušiti zidove / zidove koji šute / zidove koji drže uglove palača / zidove koji se nastavljaju na temeljne zidove / zidove koji imaju uši/ pune zidove / šuplje zidove / zidove laboratorija / zidove oko groblja / zidove između cvijeta i ploda.

Riječ trebalo ono je što smanjuje aktivistički naboj u pozivu na rušenje zidova, iako je upravo neskriveni poriv za rušenjem i traženjem onoga što je izvan kože, izvan zida, nosiva težnja njegova pisma. Istina, i govornik oko toga posla okoliša, mijenja joj pravac i težište, kao što se mijenja ono što zid jest ili ono što bi trebao biti.

Postupnost i ponavljanje, ritmičnost i igra, naizgled su suprotstavljeni parovi, ali upravo je to temeljna značajke poezije Krešimira Bagića: sustavan i pregledan plan pjesme, koja se gradi od opsesije (opsesivne teme i motiva: zida, rušenja…) – ali da bi to ludilo jezika opstalo i da se ne bi izgubilo u vlastitom ogledanju, labirintu šifriranih poruka, postavlja se konstrukcija, postavlja središnje mjesto, točka govora. Ali kad ga mi (čitatelji) trebamo imenovati, kad hoćemo znati mjesto radnje i njegovo središte – ono nam se ne nadaje, ne otkriva u definiranoj poetici ili svjetonazoru, nego upravo suprotno: prebačeno je u područje igre, istraživanja, pustolovine…

Miroslav Mićanović, MVInfo

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Napisana u vrijeme kad graditelji zidova koji su nas srušili u ponor/pa sad čepe uši / cvile od straha/pred naletima ždralova ova je knjiga generacijska poema. Ono što je šezdesetosmašima u Americi Ginzburgov Hawl, nama je Krešin nacrt za totalni poetski građevinski rat. Moramo učiniti nešto prije nego badem / skoči u bedem. Pripremimo se šutnjom. Zašutjeti načas treba da se jezik vrati kući / u pjesmu / inače više nitko / neće razumjeti obične riječi / vrt pas jutro / jezgra. Nakon toga: zdravo zidovi!

Nikola Petković, Novi list

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Trebalo bi srušiti zidove, ustrajno ponavlja Bagić – u više od pola knjige pjesme započinju tim zazivom, podsjećajući na litanijsko nabrajanje (od trebalo bi srušiti zidove / zidove koji šute / zidove koji drže uglove palača / zidove koji se nastavljaju na temeljne zidove / zidove koji imaju uši do trebalo bi srušiti zidove / koji idu preko polja / koji se bave kazalištem / koji dolaze iz provincije). Od njega čitanje počinje, od odgonetanja zidova, načina njihova rušenja i onoga tko ruši.

Odgovori će biti toliko brojni da će se međusobno relativizirati, istovremeno šireći moguću površinu zida i sužavajući njegova značenja. Zidovima kao da se ne vide rubovi, kao da ne ograđuju, nego u sebe uvlače prostor; u svemu su prepoznati, u sve su uzidani. Temeljna je dakle makrostrukturalna figura koja armira zidove amplifikacija. Semantika zidova proširuje se s jedne strane brojnim denotativnim izrazima koji predočavaju vidljive zidove i jasna značenja, a s druge konotacijama koje, napuštajući doslovnost, oslobađaju znak kako bi ga zaposjeli. To kretanje jezikom događaj je poezije, predstavljene kao prvobitne i prave kuće jezika: trebalo bi zašutjeti / da se jezik vrati kući / – u pjesmu / inače više nitko / neće razumjeti / obične riječi/vrt pas jutro / jezgra (5. pjesma ciklusa Badem i bedem). Oprečno mnoštvu oblika i predodžbi zidova, gramatički izraz kojim se poziva na rušenje zidova ostat će nepromijenjen. I neodređen. Infinitiv neće zahtijevati subjekt, a kondicional se odmiče od izravnosti, gotovo da upućuje na neko oklijevanje, suzdržanost, stanje prije akcije, osvještavanje potrebe, ali i priznavanje činjenice da ona možda i neće biti ostvarena, možda čak ni od strane onoga tko je verbalizira. Titranje između djelovanja i nemoći tako uokvirava prazno mjesto svakog zamislivog subjekta i adresata.

Katarina Brajdić, Kritična masa

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Zidovi bi, dakako, na prvu loptu mogli simbolizirati sve one vanjske prepreke koje razdvajaju ljude i njihove društvene tvorevine pa bi se u tome slučaju knjiga mogla tumačiti i u smislu svojevrsne društvene liberalizacije i osobne emancipacije. No jasno je da je u Bagićevoj poeziji rušenje i oslobađanje znatno korjenitije, ono, naime, pretpostavlja da svaki automatizam ukrućuje i zasužnjuje čovjekovo mišljenje, doživljavanje i, napokon, postojanje u jeziku. Sam jezik tako može istodobno biti rezultat čovjekova spoznajnog i izražajnog automatizma, ali i poprište njegova oslobađanja. To pak oslobađanje, deautomatizacija, možda se u najvećoj mjeri događa kad se jezik na uspijeva osloboditi i strogonadzorne autorske svijesti personificirane ponajviše u lirskome subjektu.

Davor Šalat, Vijenac