Petnaest priča Ivane Simić Bodrožić ukoričenih u zbirci 100% pamuk odlikuje ujednačena visoka književna kvaliteta i autorska samosvijest. Svaka priča na originalan način, s finim (crnim) humorom i naturalističkim smislom za detalj dramatizira žensku svakodnevicu. Ženstvenost, majčinstvo, kućanski poslovi i intimni odnosi u pričama Ivane Simić Bodrožić literarizirani su vjerodostojno i bez uljepšavanja.

Lucidna tematizacija aktualnih generacijskih, socijalnih i kulturalnih tenzija u Hrvatskoj ostvarena je uvjerljivim dijalozima, ironičnim konstrukcijama i obratima, te vještim korištenjem sociolekata. Pri tome, već od prve, naslovne priče čitatelj/ica uživa u duhovitosti pripovjedača/ice, u načinu na koji vodi priču i omogućuje mu/joj uvid u male životne istine, koje mu/joj u svakodnevici bježe.

100% pamuk zbirka je priča koja čini vrh izuzetne godine za hrvatsku kratku priču mladih autora, godine u kojoj su odlične zbirke objavili i Sven Popović, Iva Tkalec, Jelena Zlatar, Andrija Škare i Marko Gregur.

Obrazloženje uz književnu nagradu Istarske županije “Edo Budiša“

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ivana Simić Bodrožić u zbirci kratkih priča 100% pamuk rastavlja mentalne sklopove žena različitih dobi, statusa, podrijetla čime laserski zasijeca u žensko svakodnevlje, u samu srž rodne problematike.

U viziru su joj nečije kćeri, majke i bake; tim multigeneracijskim presjekom autorica artikulira fenomen perpetuiranja pokoljenjima matrilinearno nasljeđivanih obrazaca nesreće.

Gimnazijska profesorica hrvatskoga, kućna pomoćnica iz Bosne, studentica, ostarjela zagrebačka Albanka, spisateljica, trudnica, inkriminirana djelatnica MUP-a, mlada intelektualka frustrirana roditeljstvom i nedovršenim magisterijem, supruga nestalog branitelja, peterostruka majka s društvene margine samo su neki od njezinih lirskih subjekata u čijim se naoko nepovezivim sudbinama univerzalno ogleda kompleksnost ženskosti. Kroz petnaest intimističkih narativa izloženih iz ženske vizure (devet ispovjednim glasom u monološkoj formi i preostalih šest ispripovijedanih u distanciranijem 3. licu) prelamaju se različiti vidovi i stupnjevi oštećenosti, raznolika iskustva rodne nepravde i nasilja, ne nužno fizičkog, no zato suptilnijeg mentalnog i emocionalnog zlostavljanja zanemarivanjem, patroniziranjem, predrasudama i to unutar vlastite obitelji, u susjedstvu, kod ginekologa, na radnome mjestu, u samoposluzi.

Ivanine protagonistice su, neovisno o miljeu kojemu pripadaju, svaka u svome mikro-kontekstu, očuđujuće osobnosti: kritički promišljaju, grebu po površini, zadižu i gužvaju celofane, razgrću slojeve. Riječ je o (anti)junakinjama, neuklopljenim u zadatosti malograđanskih šablona, koje nalazimo u transformativnom razdoblju samoosvješćivanja, preispitivanja vlastitih modela življenja, davnašnjih izbora ili nametnutih, fatalistički prihvaćenih shema. Pad na stepenicama, izlazak bez gaćica, posjet groblju ili prijateljima, planinarenje s majkom, roditeljski sastanak u vrtiću… svakodnevne su situacije kojima autorica apostrofira osobne, obiteljske ili generalno međuljudske konflikte, a svaku od njih postavlja kao trigger ili pak posljedicu ruptura životne kolotečine, zamašnjak emancipatorske borbe, bitki za povrat dostojanstva i životnog smisla.

Pa ipak, iako su u pitanju žene koje nisu (sasvim) realizirane u svojim obiteljskim, socijalnim i ekonomskim ulogama,  kolebanje između autentičnih htijenja i nezadovoljavajućih životnih prilika, ostaje uglavnom tek na jalovoj inerciji, bez konkretnog pomaka. Njihove privatne pobune gasnu i prije nego su se razmahale, pokušaj izmještanja iz (samo)nametnutih patrijarhalnih okvira zadržavaju se tek na timidnoj primisli ili djetinjem buntu. Sve one naposljetku bivajući prisiljene na pasivnost  (djelomično je i same izabravši), ostaju hendikepirane u svojoj, uvjetno rečeno, zoni ugode, ostavljaju promjene za kasnije, što ih čini realiziranim metaforama nepopravljivosti šire društvene situacije. Uostalom, posljednja priča zbirke okončava se, više ironično no optimistično, rečenicom “Od sutra, sve će biti drugačije.”. Doduše, tek naznačenim, otvorenim svršecima autorica čitatelju prepušta predviđanje i tumačenje daljnjih razvoja događaja shodno njegovu trenutačnom raspoloženju ili proživljenim iskustvima.

Sva ta razočaranja, ogorčenja i čežnje za većim prostorom slobode ambijentirana su u situiranost hrvatskog tzv. srednjeg sloja, ali i zakutke sa socijalnog ruba: memljiva stubišta, tavanske garsonijere, spavaće sobe pregorjelih žarulja, turobne staračke domove. Raspukline naoko urednih egzistencija ostaju bez jasne simptomatike, Ivanine ženske figure svoju nevolju potiskuju i skrivaju. Zadovoljit će se tek rezignacijom, zajedljivošću, pokojim cinizmom. Uz mazohistički užitak u žrtveničkoj ulozi, mučit će ih latentna nelagoda otpadničke pozicije, ali i krivnja zbog nesposobnosti proaktivnog djelovanja.

Dramatičnost ovog kolopleta malih ženskih pripovijesti usporediva je s neprimjetnim tektonskim poremećajima, seizmičkim vibracijama kojih možda nismo svjesni, ali itekako osjećamo da nešto nije u redu. Opasnost se ovdje krije u tričarijama, naoko beznačajnim svakodnevnim situacijama, katastrofe i eksplozije prigušene su i mukle. Pamučne. Tragika je ponajprije u osjećaju da se zapravo ništa doista tragično nije zbilo, niti će se vjerojatno išta, dobro ili loše, ikada dogoditi. Generator užasa nije vulgarna brutalnost šokantnih smrti, preljuba, svađa, premlaćivanja, nego tek običan automatizirani život, prepuštanje, apatija i uljasta ustajalost prosječnih egzistencija u kojima teško da će se nešto promijeniti na bolje. Naslov uvodne priče efektno objedinjuje čitavu zbirku, a rekla bih kako pojam pamučnog ovdje ne figurira samo kao simbol femininog – mekoće i čistoće, nego i potmulog prikrivanja, umotavanja, utišavanja; nesposobnosti komunikacije, artikuliranja problema i straha od njegova rješavanja. Teškoće se prešućuju, no još silovitije kuljaju ispod površine.

Ivana Simić Bodrožić kroz fragmentarne prikaze sraza generacija, tradicionalnog i suvremenog, urbanog i ruralnog filtrira iščašenja arhetipskih podjela uloga i rodne segregacije rada. Nameće se kao oštrooka promatračica i tankoćutna interpretatorica domaće zbilje, koja mikro-slike za hrvatskim ključanicama (brakovi svedeni na puku formu, abortusi u konzervativnim obiteljima, nemoćna i napuštena starčad…) voajeristički hvata u kadar, zumiranjem uvećava da bi svaku poetski eliptično analizirala do detalja. Autorica je kratkom proznom formom uspjela vertikalno i horizontalno raslojiti (post)tranzicijsko društvo kreiravši impresivan raster patologije običnoga.

Ako je s romanom Hotel Zagorje i bilo mjesta sumnjama, Ivana Simić Bodrožić ovom kratkopričaškom zbirkom dokazala se kao suverena, vješta i zrela pripovjedačica koja posjeduje zavidnu sposobnost da pojedinosti banalne svakodnevice izoštri i razradi u minuciozne napetice. Piše inteligentno, empatično i duhovito, priče su to nepretenciozne i prirodne, ponekad meke, ponegdje hrapave, baš poput pamuka. 100% pamuk proza je za promišljanje, identifikaciju, iscjeljenje i stopostotni užitak.

Vanja Kulaš, Arteist