Zbirka Natalije Miletić sadržava sedamnaest priča, a njihove junakinje daleko su od onih sigurnih, samosvjesnih, hrabrih ili drskih žena iza kojih stoje karijere ili novac roditelja, muževa, ljubavnika. To su osamljene, tihe, tjeskobne i depresivne žene u različitoj životnoj dobi koje tišti samoća (Jeka je glasna), materijalna oskudica (Breakbeat), nemogućnost zaposlenja ili gubitak posla (Nebo), repetitivnost svakodnevnih radnji i nemogućnost da se iskoči iz toga kruga životne rutine (Mrtva hladna). Prostori kojima se one kreću – sobe, kuće, kvartovi, gradovi – ostaju neimenovani, ispunjeni teškim atmosferama. U spisateljičinoj narativnoj strategiji nije važna zbiljska prepoznatljivost tih mjesta (premda se kadšto može razaznati topografija autoričina rodnog Siska, ili pak Zagreba), nego depresivni ugođaj prostora u kojem se kreću i djeluju njezini likovi. Zapuštene periferijske kuće i cijeli kvartovi, propale tvornice mučna je okolina u kojoj se odvija svakodnevni život.

Strahimir Primorac, Vijenac

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Kako joj i ime kaže, Nisam je zbirka koja se pozicionira uvek u suprotstavljanju, uvek u sukobu. Ona je, ako mi dozvolite oksimoron, prkosno tiha. Njeno oponiranje establišmentu, većini, uvreženom mišljenju, doksi ne dolazi samo kao afirmacija najčešće zapostavljenog, manjinskog, drugog i drugačijeg stava koji ima jasne ideološko-političko-feminističke implikacije, već i kao vrsta est-etičkog iskaza, potrebe da se smislom književnosti progovori o besmislu društva i položaju svesne jedinke u njemu. Njene junakinje nisu snažne i dominantne žene, nisu Jovanke Orleanke, naprotiv. One su one koje iznose i nose ovaj svet, one su so zemlje, njen ukus i miris.

Vladimir Arsenić

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Vrlo je zanimljiva ova zbirka, s ponudom niza raznolikih likova, atraktivnih usprkos zajedničkim nazivnicima i, kako je već rečeno, nije njihova nesreća zanimljiva sama po sebi, već način na koji se ona ostvaruje u postojanju, ili još bolje rečeno – u nepostojanju svake od junakinja. Priče su to o svijetu koji oko nas postoji koliko god ga ne želimo vidjeti, o sudbinama kojima upravljaju tuge i strahovi iako se nikakva očigledna zlodjela nisu dogodila priče su to o nesretnim ženama čija stanja i problemi ne zanimaju nikoga, a ponajmanje njihove bližnje. Posljedično, priče su to o svijetu u kojem živimo, i kojeg bi se prilično zasramili kad bi doista shvatili kakav je zapravo.

Davor Šišović, Glas Istre