Ilirik je povijesni roman smješten od 5. do 9. godine naše ere u vrijeme ilirskih ustanaka protiv Rimskog carstva kroz koji nas autor vješto vodi stvaranjem snažne atmosfere života onog vremena. Čitajući Ilirik uvučeni ste ne samo u doba Batonskog rata, već i u uvjerljiv svijet običaja, sklonosti, uvjerenja i vjerovanja ondašnjih naroda. Upoznat ćete se s ritualima, prehrambenim navadama, odnosima s vlašću, željama i potrebama naroda na prostorima Augustovog carstva. No to je tek pozornica Ilirikove priče jer Ilirik je i roman ceste.

Pod nogama glavnog protagonista prostire se put od točke A do točke B unutar kojeg se događa čitav niz izazova na koje će naš (anti)junak (ne)adekvatno odgovoriti i time do kraja postići određeno iskustvo. U tome mu ponekad pomaže, a ponekad odmaže, šareno društvo sličnih luzera s kojima će do konca priče stvoriti specifičan odnos.

Iako je to u povijesnom romanu popularno, radnju Ilirika ne nosi veliki vojskovođa, ratnik ili političar. Glavni je lik trgovac Krum, tip koji se s nekoliko pogrešnih poteza doveo u situaciju zbog koje je primoran sa suprugom pobjeći iz Akvileje. Taj bijeg bi mu trebao omogućiti da se na svaki način oporavi te pronađe način da vrati dugove i poljuljani ugled. No kao i svaki antijunak, pogrešna procjena u poslovnom životu za Kruma će biti tek okidač koji će ga lansirati u vilovite događaje koji će uslijediti na političkoj karti Rimskog carstva. Gubitak imovine za ovog će trgovca tako postati najmanji problem. Putujući Ilirikom, inače zemljom svog porijekla, Krum u pokušaju da iza sebe ostavi dovoljan broj kilometara, susreće svakojake spodobe, (ne)tipične predstavnike Histra, Japoda, Dalmata, Liburna, Breuca, Kolapijana… s njima se svađa, sklapa saveze i prijateljstva, odriče ih se, kalkulira, ali i razmišlja srcem i dijeli posljednji komad hrane. Pristaje čak i ostaviti voljenu suprugu s kojom je u bijegu, a sve kako bi obavio povjereni mu zadatak procijenivši to najboljom mogućom opcijom.

Dramaturški Blažević je složio napet i potentan roman u kojemu neprekidno ljulja emocije čitatelja. Ilirik je zavidan, gladuje, mrzne, proklinje, mrzi, siluje, abortira, ubija i umire na nezamislive načine, ali i slavi život, voli, vodi ljubav, smije se, sanja, čezne i dostiže. Autor nas stavlja u situacije da budemo voajeri, da se nad nekim odlukama likova smijemo, da se zapitamo što bi mi učinili u sličnoj situaciji, nekima će se pojedine scene i smučiti, a ima mjesta na kojima toliko snažno ulazi u karakter likova i njihovih odnosa da će se svatko moći poistovjetiti s njima i tako postati aktivni element priče. Za takvu rabotu aktera je dovoljno, svakojaki su i gone ih različiti motivi.

Poznavanje davnašnje povijesti nije uvjet za ugodno praćenje radnje Ilirika, no povremeno otvaranje Wikipedie i Google Mapsa neće odmoći u snalaženju. Dapače postati će tim privlačnije kada se primijeti da Krumova družina putuje prostorima na kojima mnogi od nas danas žive.

Ma koliko Ilirik bio zavodljiv, teško se na koncu othrvati emociji tuposti i osjećaju probadanja u pleksusu. Ilirik nam pruža uvid u to da se političke intrige i strategije za manipuliranje ljudima nisu promijenile do danas. Iako radnja počinje i završava u zoru Nove ere, nemoguće je ne primijetiti sličnost s novijom povijesti Europe, posebice Balkana. Vojskovođe zaraćenih strana ispijaju vino u termama dok vojska ratuje za šaku novaca, narod pati, brat je bratu vuk, a uz to kao po nekoj ukletoj računici skoro svaki je rat od Batonskog do Domovinskog ljude mrcvario po četiri godine. Ljudska priroda odolijeva svim promjenama, čitamo to između redova Ilirika i to nas teško može učiniti zadovoljnima.

Na koncu teško je Ilirik ne usporediti s trenutno aktualnim (pseudo)povijesnim pričama. Tu prvenstveno mislim na one koje su zadnjih godina postale dio pop kulture – TV serije Vikinzi i Igra prijestolja. Ilirik je odličan temelj za sličan projekt, ima sve što jedan takav narativ traži; dobru priču, napetu radnju, karakterne likove, intrigantne odnose, dobre dijaloge… sve ono zavodljivo što želimo gledati (i čitati). Tko zna.

Zoran Žmirić

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

U recentnoj hrvatskoj književnoj produkciji mnogo je knjiga s velikim brojem stranica, ali veoma malo romana, posebice dobrih. Formulu potonjih Blažević je intuitivno pronašao još u Tragovima goveda, napetoj kriminalističkoj priči iz kordunaško-banijskog ruralnog miljea prvog svjetskog poraća, i prava je šteta što tom romanu, u kojem je jedna danas nažalost uvelike razorena regija vješto zahvaćena u presjeku vremena čije društveno i političko ozračje ni danas ne oskudijeva aktualnošću, zahvaljujući mahom nemaru kritike i skromnim mogućnostima javnog predstavljanja nije prokrčen put do šire čitalačke publike. Sasvim drukčija sudbina, usudio bih se reći, čeka Blaževićev novi roman Ilirik, koji obećava malo kompaktniji zalogaj za nešto zahtjevnije literarne apetite. Smješten u ovdašnji geografski prostor prvih godina takozvane nove ere, roman nudi temeljito proučen, ali i autorskom maštom spretno nadopunjen povijesni background ustanka Ilira protiv Rimskog carstva, u čijem se podtekstu, međutim, jasno ocrtavaju i paralele s aktualnim stanjem na istim prostorima, što nikako ne treba tumačiti kao autorski bijeg u neku malčice sigurniju povijesnu metaforiku, nego kao jedan u nizu načina da se suvereno i neuvijeno progovori o stvarnosti, tek ovaj put na najmanje dvije međusobno duboko prožete razine. Vodeći svoje likove potonulim stazama davnine, Blažević nam gotovo reportažnom preciznošću podastire kartografiju tadašnjice, u kojoj ćemo, međutim, prepoznati ne jedno opće mjesto aktualne društvene, pa i političke problematike, što bi, opet, kroz prizmu Blaževićevu pisanju oduvijek svojstvenog decentnog humora moglo sugerirati i određenu sudbinsku ukletost prostora, koji se, ma tko ga naseljavao, nikako ne uspijeva riješiti svojih uzaludnih političkih i egzistencijalnih fiksacija, koje poput sablasti vječito lebde nad njegovim duhovnim močvarama. U tom smislu ovaj će hvalevrijedan književni poduhvat – čija fabula, iako mnogo kompleksnija, svakako zadržava i mnoge pozitivne značajke prethodnog romana – povesti čitatelja na zanimljivo putovanje duž fluidnih granica fikcije i povijesne faktografije, koja svakako zaslužuje svoju literarnu razradu, dajući mu ujedno dovoljno povoda da se zamisli, pa i zabrine nad problemima današnjice, koja, ledena i odvratna kakva već jest, također zaslužuje primjeren odraz u zrcalu književnosti.

Boris Perić