Od Relkovićeva Satira iliti divljeg čovika u hrvatskoj se književnosti nije pojavilo nepripitomljenije stvorenje od Zorana Malkoča. Na književnoj sceni koja si laska alternativom – a ona je uvijek postavljena na očekivanim uglovima – Malkoč odudara svakojako: on je načitan pisac u čijem se rukopisu osjeti da se s velikom književnošću sreo u formativnim godinama, i on je čovjek koji živi opasnim životom, što će reći kako nije zbrinut ni na kakvim jaslama, kako nije novinar, kako nema redovne prihode, kako konstantno lovi u divljini, i kako je bio u stanju otvoriti književnu karijeru romanom Kao kad progutaš brdo balona na način koji je prizvao i stare majstore književnog buntovništva poput Relkovića, ili šire Blaisa Cendrarsa. Postoje ljudi koji pišu knjige manufakturno i postoje ljudi koji ih pišu po svojoj koži. Malkoč pripada drugoj vrsti.

Dario Grgić