Priče okupljene u knjizi Liga za opstanak prilično su koherentno „vinkovačko“ štivo koje jasno i bez ostatka pokazuje glavne preokupacije pripovjedača Nuhanovića. „Mali je to grad – ja to uvijek ističem kad god me netko upita kako znam za ovo ili ono“ – rečenica je iz prve priče „Grogi tema“ u kojoj je sažeta pripovjedačka pozicija prisutna uglavnom u svim pričama ove knjige. Osim onih, kao „Plodovi miješanog mesa“ ili „Uloga HNK Cibalije u razvoju dedinog gihta“, u kojima do izražaja dolazi stanovita autobiografsko-obiteljska preokupacija, u većini je priča pripovjedač, u ich ili er formi, nekakav voajer, koji je istodobno unutra i izvan događaja i na osnovu malih, rubnih tema i pripadajućih autsajdersko-luzerskih likova slaže sličice vinkovačke „bad“ atmosfere. Bez obzira završavaju li poetiranjem ili fade outom, Nuhanovićeve priče uvijek se odmataju prema apsurdu, u kojem su zapravo jednom nogom već od samog početka. Rat nije glavna tema ovih priča, iako u nekima od njih (kao u snažnoj „Kopači“) podcrtava i inače prevladavajuću atmosferu apsurda. No, i kad su mirnodopske ili obiteljske, bez razlike, Nuhanovićeve priče usmjerene su na opsesije njegovih junaka; sve podjednako tragikomične i apsurdne, kao i pripadajuća atmosfera. Te su opsesije i poroci – u rasponu od joge, engleskog travnjaka, izbacivanja punkera iz kafića, iskopavanja mrtvih, predizborne kampanje, nogometa, ćevapčića ili najapsurdnije od svih apsurdnih opsesija, nerviranja bez razloga – samo rezultat promašenih života i neuspjeha koje su junaci još ranije apsolvirali, pa im više ne preostaje drugo do (auto)destruktivne fiksacije na „nešto“ što ih uglavnom gura još korak bliže katastrofi.