Sivilo, stvarno i metaforično osnovno je obojenje sredine u kojoj se Izidor Korn našao. Njegova ljubavna priča ima za pozadinu bezbojnost i sumornost svijeta Istoka, odijeljenog zidom, stvarnim i simboličnim, od svijeta Zapada, u koji su mogli kročiti samo rijetki, povlašteni. Među koje je, zahvaljujući jugoslavenskom pasošu, i sam spadao. On, putnik radoznalog duha i pronicljivog oka, uz izravno, a nenapadno, posredovanje autora, kao njegovog alter ega, pruža niz pouzdanih opisa i uočenih kontrasta. Za njega: Istočni Berlin je maloljetno dijete koje poslije prvog mraka ne smije iz kuće. Grad živi iza spuštenih roleta, uz jeftino pivo i šarenu laž televizijskih slika. I taj kratki opis je slikovitiji i rječitiji od mnogih detaljnih prikaza kostimografske uniformnosti i kulisa socrealističkog mizanscena. Sličnih opisa u romanu je mnogo i oni slažu mozaik prostora i vremena u kojima se živjelo pod olovnoteškim pritiskom vladajuće ideologije. A ukazivanje na zabrane, strah i svakovrsnu bijedu, skrivene parolaškom ljeporječivošću i neostvarenim obećanjima, čini roman društveno-kritičkim i uistinu životnim. Kao što ga životnim čini međusobna raznolikost ženskih likova i Izidorova višelikost, ukazujući na složenost zagonetne ljudske prirode.

Josip Osti, Republika

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

No, meni se čini da ne bi trebalo prenaglašavati erotski aspekt romana i isključivo na njemu graditi vrijednosne sudove. Ljubav u Berlinu slojevit je tekst i uistinu bi bilo neoprezno svesti ga tek na jednu dimenziju. Željku Ivankoviću čin tjelesne komunikacije služi tek kao polazište od kojega se kreće u široko i vrlo komplicirano područje međuljudskih odnosa. Da bi se prikazala sva složenost socijalnih interakcija, autor ispravno odabire prostor postelje kao najintimniji prostor u kojemu se čovjek pokazuje onakav kakav jest, bez ikakvih maski koje inače navlači kad izlazi u vanjski svijet.

Stoga Ivankovićevi junaci jednostavno moraju biti, i u doslovnom i u prenesenom smislu riječi, nagi. Oni su razgolićeni do točke na kojoj se priznaje i ono što se inače ne bi rado priznalo. Sve slabosti i mane oblikuju se pred našim očima, a ono što posebice izaziva povišenu reakciju jest to da vrlo često možemo pronaći i dio vlastite osobnosti u riječima i činima romanesknih likova.

Ivankovićev je roman Ljubav u Berlinu roman priznanja. U njemu se junaci ispovijedaju, omekšavaju ljušture u kojima su se naučili skrivati. Pomalo nezahvalna uloga onoga koji prekopava po tuđim osjećajima, mislima pripala je Izidoru Kornu, naglašeno muškom liku. Njegova zapažanja o sebi i o ženama s kojima je podijelio intimne trenutke odlikuju se suptilnom analitičnošću. Upravo stoga nisam sklon gledati Ivankovićev rukopis kao ljubavni ili erotski roman, nego kao psihološki roman s naglašenom metodom introspekcije.

Milovan Tatarin, Kolo

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Sročen iz perspektive dominantnog autorskog pripovjedača, Ivankovićev roman u iskazu tobože osviještena intelektualca odaje senzibilizirana, gotovo uplašena muškarca. Nemoć snalaženja u prostoru slobode izbora na kojoj za žene inzistira feministička teorija ima u logičnoj konzekvenciji upravo karaktere poput Izidora. Ivankovićev se roman, neće biti slučajno, poigrava s atmosferom sutona jedne civilizacije i njezinih vrijednosti, pomalo dekadentnog prologa u završni čin što se uz krik i bijes događa dok ga piše. Sposobnost da se kao sa svojim suoči sa svijetom koji nestaje, fiksira dio njegove intime, prava je preokupacija ovoga romana s mnogo manje strasti nego je obećava naslov. Sve je u njemu prošlost, pa da je prostor igre iz kreveta i knjižnica razvijao u širi socijalni ambijent, nedvojbeno bi mu se dogodila nostalgija.

Vlaho Bogišić, Vijenac