U novoj knjizi Maja i Vuneni, međuovisnost velikih i malih priča varira u svojoj hijerarhijskoj realizaciji, i to strategijski koherentnije s obzirom na ciklusnu zaokruženost tematsko-motivskih segmenata. Drugim riječima, ciklusi su dovoljno kompaktne sadržajne strukture u odnosu na naslove (ali ne i unutarciklusno, unutartekstualno!) da ih se može percipirati kao strategijske cjeline kada je riječ o supostavljanju mikro- i makropriča. Već su sami ciklusni naslovi (Maja, Vuneni, Maja i Vuneni, Njegova mama, njena mama, Ledeno doba i Više ne pišem) pokazatelji pretežite strategije fokusacije na pojedinačnost. Figurativni naslov Ledeno doba, odnosno subjektno postavljen Više ne pišem, u konstelaciji s ostalim naslovima, ilustriraju strategijski luk od (pseudo)referencijalnosti do metajezičnosti.

Određivanje lirske radnje njenim nositeljima, a ne događajima, Dunđerovićevu drugu zbirku čini poetološki uklopivom u neoegzistencijalistički subjektivistički podkorpus najmlađega hrvatsko ga pjesništva 2000-ih. Naslovi Maja, Vuneni, Maja i Vuneni, Njegova mama, njena mama, označitelji su dominantne Nad Ja perspektive, tj. objektivacije, zapravo pasiviziranja subjektnih instanci. „Portretna“ elaboriranja unutar ciklusa kreću se od jednostihovnih „napomena“ izrazite ekspresivnosti do širih, prozno intoniranih pseudonarativa koji proizvode dojam kako je riječ o narativnim težištima koja će se tek razviti u događajne informacije te umrežiti u smislenu interciklusnu priču. To se, naravno, ne dogodi, informacije se usustavljuju po principu razgovorne asocijativnosti, a ne kauzaliteta, tako da niti jedna naznačena „priča“ ne dobije svoju dovršenu, vremenski kronologiziranu fabularnu realizaciju (iako se, primjerice, kao događajno-emocionalni kulminativ, uz lik Maje veže fizička trauma, prometna nesreća te se sugerira  kako je ona skrenula udobnu i sigurnu putanju njezina života, nema jasnih naznaka o konkretnim posljedicama i sl.). Kao najvjerojatniji razlog asocijativnog uvođenja informacija, nameće se množina naracijskih perspektiva, odnosno polilog subjekata različite spoznajne kompetencije (psihoterapeut, član obitelji, susjed, mediji…) u odnosu na lik koji je „tema“, a što i samo (taj postupak) postaje tema, uvođenjem žanrovskih sugestija labilne i informacijski nepouzdane strukture trača kao osporavatelja vjerodostojnosti izgovorenoga: zar ne vidite gospođo oni bacaju otpatke preko balkona njihovo dijete urla ispred zgrade skače stepeništem i mumlja njihovo dijete neprekidno mrmlja lomi riječi guta slogove i ispušta potoke sline pa vidite li vi to dijete to dijete je strašno izvan svih normi pristojnog… je, gospođo, bog je ponekad stvarno okrutan, htio sam reći, to sigurno misli i vaš muž. pa vi ne prestajete pričati, a tek je svanulo.

Sanja Jukić