Često će neki pisac obrazlažući svoje djelo reći da ga zanimaju velike teme, potraga za vječnim i neoborivim istinama, načela postanka svih stvari i ljudski zakoni nemjerljivi onima pisanima. Za priče objavljene u ovoj zbirci autorica u svojoj skromnosti to možda i neće reći, ali ako neće ona, hoću ja. Ovo su naprosto priče o prvim i posljednjim stvarima, o uzrocima i razlozima postojanja svega, i o sitnom tkivu univerzuma od kojega su tkane savršene nesavršenosti ne samo našeg stvarnog, nego i svakog drugog zamislivog svijeta.

Naravno, priče su to koje se ne pričaju iz nekog demijurškog motrišta odozgor, već ponajviše kroz oči sudionika u procesu stvaranja, ali ne kreatora, već onoga koji kreatorove zamisli provodi u djelo. Ne velikog arhitekta svemira, već oni koji, simbolično dakako, slažu njegove cigle prema nacrtima koje je zacrtao viši um, prema planu koji je njima, graditeljima, nepoznat, ali ga slijede kao da spontano nastaje u času kada njihove vješte ruke određeno mikropodručje slobodnoga prostora moraju pretvoriti u nešto oblikovano i funkcionalno, bilo fizičko–biološke, bilo estetske naravi. Zaplet nastaje u trenutku stvaranja, jer iako je savršeni um stvorio savršenu zamisao, njezina je provedba povjerena nesavršenim bićima, sklonima devijacijama, samovolji, strastima, zabludama. Tako nastaju tvorevine koje tim više gube smisao čim više teže dovršenosti, njihovi se graditelji umjesto u monumentalnost ukopavaju u labirinte, ali odustajanje je opcija jednaka nestajanju jer nema alternative, ne može se početi ispočetka.

Ovo gore opisano nije naravno, fabula nijedne konkretne priče, već načelo kojim se one, uglavnom, vode, a same kozmogonijske tehnike ostvarene su vrlo maštovito, često i duhovito, ponekad i groteskno, kroz priče o čovjeku koji izoliran od svijeta svojom slinom poput paučine gradi prostor kroz koji može fizički komunicirati; ili o crvu koji napajan protjecanjem vremena raste i zapetljava se dok ne nadraste svaku zamislivu veličinu, ali u toj dovršenosti jednog fizički zaokruženog kozmičkog entiteta izgubila se svaka orijentacija i osjećaj cjeline sastavljene od dosegljivih dijelova; ili o tlu odnosno kopnu koje sebe promišlja kao zavičaj inteligentnom životu ali biva frustrirano subjektivnom neravnopravnošću misaonih subjektiviteta sve dok se iz dotadašnjeg potpuno ravnog stanja ne počne boriti izbacujući iz svoje učmalosti formacije planina i vulkana.

Jednako koliko i nastajanje materijalnog svijeta, teme ovih priča su i nastajanje mnogočega što pripada duhovnoj sferi, od propitivanja mogućnosti i forme međuljudskih odnosa, do podrijetla i funkcije jezika, riječi, govora, umjetnosti, naposljetku i ljubavi. U pričama naoko smještenima u realitet, likovi streme dosegnuti tajna znanja ili dubine svemira, ali ne uspijevaju doprijeti ni do sebe a kamoli do drugih ljudi; dok u pričama kojima je glavni lik kolektiviziran u neki oblik zajednice ili društva do zapleta dolazi uslijed institucionaliziranih poremećaja vrijednosnih kategorija. Iz takve jedne priče, u kojoj najprije društvenom ideologijom a zatim i državnim zakonom postaje obveza da svi ljudi budu jednake visine, zorno se čita povijesni uzrok nastanka fašizma, ali i teškoćama u njegovom pravodobnom prepoznavanju ili zabludama da se totalitarizmi mogu stupnjevati.

Kroz poruku te priče, da su granice slobode izuzetno krhke ako se ne brane, vraćamo se natrag u preoblikovanje predodžbe o zajedničkom nazivniku cijele ove neobično nadahnjujuće zbirke kratkih proza: zapravo, to uopće nisu priče o postanku svega. Prije će to biti priče o ostanku ili o opstanku onoga što je nekoć stvorila neumitnost prirodnih procesa ili ljudski um. Jer, lako je objasniti, čak i nametnutom ili izmišljenom tezom, kako je nastalo ono što čini ljušturu ili kavez ljudskog života, pogotovo života koji je uvjetovan društvenim konvencijama koje počesto zanemaruju individualnost ili se prema njoj čak i represivno odnose. Mnogo je teže zamisliti zbog čega ili po čemu stvorena materijalna ili duhovna vrijednost može nadživjeti pragmatizam zbog kojega je nastala. Ove priče ne nude neke znanstvene ili filozofske odgovore na pitanja ostanka i opstanka, ali nude mnoge poetične vizije mogućih ishoda u snalaženju čovjeka, čovječanstva, svjetskog duha ili uprave čitavog svemira s nečim što je nastalo kao nenaručeno, ali kad je već tu, moramo se naučiti nekako nositi s tim.

Davor Šišović

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

U ovakvom kolopletu tema razumljivo je zašto su ptice toliko čest motiv u pričama Neve Lukić. Ako su paradoksi u pričama A Story Written in Sound i A Bloodless Story potrebne protivteže apsurdnostima, ambivalentnostima i anomalijama, ptice i njihov let stalan su simbol višeg stanja duha koje, između  zemlje i neba, otelotvoruje otvorenost komunikacije, slobodu posmatranja, ispitivanja, sanjarenja i nadasve – kretanja. Neva Lukić  čitaocima otvara taj važan svet slobode, postojanje šireg prostora u kome je jezik naše ključno mesto otpora tiraniji.

Svetlana Tomić