Djetinjstvo u Hrvatskoj pred kraj šezdesetih: Drugi svjetski rat kao europsko traumatično iskustvo pretvoren je u jednu od priča, koju odrasli pričaju kao napamet naučenu lekciju, govor o radničkoj klasi, bratstvu i jedinstvu stalni je Leitmotiv na kojem se gradi ovo novo društvo za vječnost, društvo u koje se ne smije sumnjati – no da odrasli jedno govore, a drugo rade djeca vide na svakom koraku. U foto-albumima mogu se još pronaći slike domobrana ili vježbe Ustaške mladeži, a u sjećanjima su još oni nestali, poput Stjepka koji  je završio u koncentracijskom logoru i čija smrt nikad nije obznanjena.

Roman Nebeski biciklisti Irene Lukšić sagrađen je upravo na ovim odnosima između intimnog i javnog, službenog i privatnog, dječjeg i odraslog i svi se ovi nizovi međusobno dotiču i prepliću. Ima nečeg tragikomičnog u toj slici svakodnevnog života u Dugoj Resi s konca šezdesetih, pri čemu se naročito komično doima odnos lokalno-globalno, npr. kad se radnici iz karlovačkih komuna „pridruže protestima svih ljudi naše zemlje protiv agresivnog rata što ga je poveo Izrael na arapske zemlje“, o čemu onda piše list Kolektiv, dok je interes tih istih radnika uglavnom koncentriran na piće, kartanje i preljubu kao najveću avanturu kojom se njihovi malograđanski brakovi pretvaraju u melodrame. Nebeski biciklisti zapravo su precizna dijagnoza jugoslavenske malograđanštine i nadrealističnosti njezine ideologije u dodiru sa stvarnošću.

Alida Bremer, iz pogovora