Osobna poetika Ivana Hercega na tragu je onih poetika koje se obraćaju svijetu punom znakova. Plašt znakova koji je prikrivao svijet na kakvoga kada piše o riječima i stvarima misli Michel Foucault… Sastavljena od varljivih slova koja čine riječi (od kojih je sastavljen jezik), imena o kojima piše Herceg su neizreciva, stvari nestaju ili se skrivaju, do njih se ili dopire slutnjom ili se rezignacijom prepoznaje njihova, uvijek od nas jednako udaljena „Daljina“.

Nikola Petković, Novi list

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ivan Herceg jedan je od najistaknutijih pjesnika koji je u hrvatsko pjesništvo ušao devedesetih godina prošlog stoljeća. Temeljna nit njegove nadasve lirske i refleksivne poezije, do sada objavljene u nekoliko zbirki poezije i nagrađene s nekoliko književnih nagrada, od početka je neoegzistencijalizam koji nije primarno posljedica nekih tragičnih društvenih zbivanja, nego je intiman i tih. Metafizički, egzistencijalni, pa otuda i društveni deficit, zapravo je glavna Hercegova tema, a iz tog deficita iz zbirke u zbirku postaje, ako ne uvijek dramatičniji, onda svakako sve očitiji i nepobitniji.

Davor Šalat, Sloboden pečat (Sj. Makedonija)