Artnam je pisac dviju zbirki pjesma koje se ne priklanjaju pjesničkom modelu njemu suvremenih kvorumaša, zaokupljenim stvaranjem protusustava semantičkom konkretizmu i hipermetaforizmu. On piše u pravcu nepotrošenog nadahnuća fenomenologijske poezije (…). Pri tom on odbacuje obzor generacijsko-grupnog mentaliteta da bi individualizirao svoj glas oko pitanja koja postaju egzistencijalno sve važnija.

Zvonimir Mrkonjić, Novi list

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

U njegovu slučaju slika cjeline poklopila se s cikličnom smjenjivanjem života i smrti – svaki fragment i pojedinačni oblik bivaju tako do kraja osmišljeni tek na razini cjeline.

Krešimir Bagić, Jutarnji list

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Mujičića mame prividi, magnetizira ga transcedentalno, nadrealno, apstraktno, no on ni pred “istinom”, to jest zbiljom, realitetom, empirijom, ne želi biti ravnodušan, pasivan (…). Pjesnik se utječe futurističkom proicirenju koje nije situirano u neku daleku budućnost. Ono se već ostvaruje, obistinjuje u zbilji, sadašnjosti.

Ivan Božičević, Hrvatsko slovo