Nipošto ovo nisu nostalgične ruralne žalopojke o teškom životu u bližoj ili daljoj prošlosti, vrlo su suvremene ovo priče o muško-ženskim odnosima, i o odnosima roditelja i djece, o odnosu tradicionalnog i modernog, grada i sela, usmene i institucionalne kulture, o kapitalizmu i eksploataciji radnika, o repovima prošlosti u mukama današnjice.

Davor Šišović, Glas Istre

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Četrnaest priča uvrštenih u knjigu ujedinjuje bliskost realističkoj tradiciji, no s obzirom na tematiku, jezik i neke strukturne elemente tekstova (npr. pripovjedač) ona je prilično heterogena. Pretežan dio priča pisan je hrvatskim standardom (Ples u dvorištu, Mi ćemo znati, Tihana samo što nije došla…), ali ima ih nekoliko koje su u potpunosti – i naratorovo pripovijedanje i dijaloške dionice – realizirane govorom dalmatinskih priobalnih gradića i ruralnih predjela Zagore (Mater četnička, Kajić, Kip s oltara) ili pak takvih u kojima su dijalozi ostvareni lokalnim idiomom, a naratorovi iskazi standardom (Doći će, Oči kamene). Da bi čitateljima olakšala razumijevanje, autorica je na kraju zbirke priložila kratak Rječnik dalmatinskih izraza. Uvođenje dijalekta u umjetničku prozu spisateljica doživljava s jedne strane kao posvetu rodnom kraju roditelja (selo kod Vrgorca) za koji je vežu lijepe uspomene na godine odrastanja; s druge strane dijalekt joj je od koristi u razobličavanju sredine koja u njoj „često izaziva bunt i nemir“ i obračunu s mentalitetom ljudi, njihovom „grubošću i naglom naravi, primitivizmom i ograničenošću“.

Strahimir Primorac, Vijenac

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Dojam debitantske prozne zbirke Marije Rakić Mimica (Split, 1982) mogli bismo brzopotezno iskazati sintagmom low key poetike običnosti, jer u četrnaest priča obujmljenih naslovom Ples u dvorištu (Jesenski i Turk, 2018) sve je u sniženim vrijednostima, utišano i pritajeno. Autorica dramatske efekte postiže zadržavajući se isključivo u niskim registrima, što ne osjećam kao manjkavost, manifestaciju plitkog daha ili slabog glasa, naprotiv, navedeno smatram pokazateljem specifičnog senzibiliteta, ali i spisateljskog umijeća; umjerenim, strogo kontroliranim pripovjednim pristupom, krajnje jednostavnom formom te ambijentiranjem u prozaične situacije ona itekako uspijeva graditi napetost, držati pažnju. Ukratko – nevelika knjižica od stotinjak stranica niže kriške života u kojima se šapat čuje snažnije od galame.

Vanja Kulaš, Moderna vremena

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Atmosfera beznađa, hladnoće koja izbija iz ovih priča, odsustvo tog očekivanog pejzaža Mediterana, kao nečega naizgled toplog i umirujućeg, povlačenje na kopno, u unutrašnjost, stvaraju tu neophodnu distancu. Stoga Mimicine priče, koliko god se činile stvarnosnim svojim tematskim registrom, prenebjegavaju puko ispovjedno ispisivanje karaktera. Mimicin stil je zato nužno sveden, bez velikih skokova, on nagovještava gotovo jezovito da nešto sa svijetom ne valja. Preciznim gradiranjem takve atmosfere autorica knjige „Ples u dvorištu“ postiže efekat veće uvjerljivosti svojih priča. Istina, na pojedinim mjestima se doima da bi se ta pomjerenost mogla još produbljivati, kako bi se došlo do krajnjih konzekvenci jednog raspada. Ali suštinski, Mimica uspijeva koncepcijski zaokružiti svoju knjigu, ta bura koja nosi nemir sa mora usijeca se u kosti njenih junakinja i junaka dojmljivo i potresno.

Đorđe Krajišnik, Oslobođenje