Dok je nekoć tvrdi i slani Pag u krupnim planovima zapremao okvire pjesama, danas je segment novo ispitivanje cjeline. Koliko anđela stane na vrh igle? Koliko trajanja u jedan hodnik, na jednu stepenicu? Koliko od otvorenih do zatvorenih vrata? Prema Carlosu Castanedi i njegovom don Juanu, zlatna prašina na moljčevim krilima jest prašina vječnosti. Zrno praha za Andrianu Škuncu otkriva danas dimenzije nenaseljene planete: koja privlači krvna zrna našeg postojanja.

Reklo bi se da nova figuracija Andriane Škunce spada u područje nove znanosti; cijelo ovo stoljeće objašnjavalo je umjetnost mikroskopom i inim rasudbenim instrumentima. Samo što je znanost Andriane Škunce neka još nedovoljno popularizirana kemija i fizika, akustika koja čuje ispod i iznad najnižih zvukovnih frekvencija, onako kako primitivni narodi u gibanju lišća razabiru govor svojih iščezlih, ili kako Konstantin Raudive čuje prazne magnetofonske vrpce. Moglo bi se govoriti i o novom simbolizmu, segmentiranom i jednokratnom, bez pretenzija na univerzalnu poučnost, ali s poticajima važećim za svačije kretanje među stvarima. Nove pjesme Andriane Škunce klasične su, reklo bi se, u smislu otpora prema slučaju i nježnosti prema nuždi. Jednostavnošću na koju se treba odvažiti, govorom stižu do nevidljivog i nečujnog, na što se također treba odvažiti; brišući granice pojma i predmeta, imena i tijela, osvajaju za riječi nove krajolike. Takva je sudbina riječi, ako se prepozna: ni da svijet mijenjaju, ni da ga tumače, nego da ga dopisuju.

Željka Čorak