Pripovjedačica je pripadnica autsajderske generacije, one koja je svoje formativne godine provodila u atmosferi rata, poraća i inih svinjarija, dakle Generacije X na specifično hrvatski način, a u svemu tome vlastitim svjesnim izborom definitivno nije pristajala biti dijelom mase i većine, već je birala svoj, manjinski i dakako teži put. Rezimiranje prošlosti i opisivanje glavnih egzistencijalnih točaka sadašnjosti jedne lezbijke u ranim tridesetim, iza koje je eksperimentiranje s drogama, tulumarenje po studentskim domovima, „autanje“, selidbe po podstanarskim stanovima i nezadovoljstvo novinarskim poslom u sustavu korporacija – to su glavne okosnice ove na trenutke žestoke, a na trenutke sjetne i emotivne proze u kojoj naoko snažna i bijesna pripovjedačica otkriva i svoju krhkost.

Pripovjedačica ove proze je „iščašena eskapistica“ i uglavnom u „ciničnom moodu“, a najindikativnije se autoportretira na sljedeći način: „Pušim travu. Volim žene. Ne navijam za Hajduk. Ne jedem bijeli kruh. Ne idem u crkvu ni nedjeljom ni blagdanima. Prezirem hitove Miše Kovača. Ne, Dalmacija, definitivno nije bila mjesto za mene“. Upravo stoga svoje privatno utočište pronalazi u popularnoj kulturi, čijim je citatima i referencama posve premrežena njezina proza, ljubavi s Malom i ispisivanjem teksta koji se bazira na brojnim asocijacijama, skokovima i preskocima, i dakako brojnim šokantnim ili barem „opasnim“ motivima od kojih su neki strateški korišteni i da namjerno provociraju, a baš takvi knjizi u cjelini daju odrednicu „vruće robe“. Premda, Posudi mi smajl posve sigurno nije knjiga s predumišljajem, ona je prije proizvod „jebene lakoće postojanja, kreativnosti i čulnosti“, ako biste o tome pitali autoricu.

Jagna Pogačnik, Jutarnji list