Na strukturnu specifičnost ovog hibridnog pisma upućuje sam naslovni motiv. Slika predmeta gledanog kroz objektiv teleidoskopa, instrumenta za razonodu oka s konveksnom lećom na kraju i pod različitim kutovima postavljenim zrcalima u sredini, izokreće se i umnogostručuje, a okretanjem cijevi objekti se miješaju i stvaraju raznolike formacije. Tom je vizualnom igrom – čiji se učinak ostvaruje dinamikom i slijedom dojmova – predočiv autoričin način rotiranja svega što semiotičkom optikom zahvaća iz vanjskog ili unutarnjeg svijeta. Misao i emocija, pojam i slika, konkretno i apstraktno, refleksivno i asocijativno smjenjuju se i stapaju u prožimanju proznog i pjesničkog iskaznog modusa. (…)

Djeliće predmetnog univerzuma koje provlači kroz leću svoga literarnog teleidoskopa autorica lomi pod različitim diskursnim kutovima – teorijskim, lirskim, dnevničkim, enciklopedijskim, anegdotalnim, putopisnim… Sa svakom promjenom stupnja dolazi do zamućivanja, multipliciranja, kristaliziranja. Pa čak i unutar jednog tekstnog segmenta, kada se, primjerice, esejistička kontemplacija pretvori u pjesmu, a vezani govor prelomi u stihove. (…)

Difuznost i otvorenost Teleidoskopa proistječe iz vizije totalnosti književnog izričaja. Odatle i specifična lakoća kojom cjelina zrači i privlači, ali i težina bez koje se ne može ni krenuti na put ohrabrivanja i oslobađanja vlastite autorske imaginacije.

Ivan Šunjić, Novi izraz

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Moglo bi se reći da su, oblikovno, ovi tekstovi intelektualizirani solilokviji, logični diskurzivni nizovi progrešpani emotivnim fragmentarnim elipsama. Njima proizvedeni efekti nisu rezultat jezika i jezičnih igara: autorica radi na složenijim razinama teksta, zanimaju je načini njihova oblikovanja temeljeni na logičnom. Složenost kulturološkog trenutka i obuhvatnost nakane nerecivi su sitnijim jezičnim strukturama. Osnovna jedinica njena izričaja logički je iskaz: često ga posuđuje (citat, aluzija) te postavljanjem u raznoidentitetne prostore (prostor Prvog i prostor Drugog autora) navodi da se u križanju s drugima razvija/hibridizira: intelektualistički sloj križa se s lirskim efektima, tradicijsko s aktualnim, tehnologizirano s prirodnim, profano sa svetim, stih s prozom. Spomenuta liričnost ostvaruje se bez klasičnih lirogenih postupaka. Konvencionalno lirsko razgrađuje se nastojeći doseći/izreći cjelovitiji dio bića/bitka. Koncentrira se do apstrakcije i eliptički začudnog:

Malo toga je u prirodi okruglo. /Mjesec. Sunce. God. / Svijetlosivi kamen s Palagruže, koji ponekad uzmem u dlan, ne vjerujući da je stvaran. Pravilna okruglost nalik je iluziji. / Kao i u riječima. / Tama, zaumnost, san. / Sam. I samost.

Emilija Kovač, Kolo