Od prve prozne knjige Romana Simića (1972), zbirke priča „Mjesto na kojem ćemo provesti noć“, prošlo je već skoro pet godina, no pozorniji pratitelji domaće proze posve sigurno nisu zaboravili kako se radilo o jednom od uspješnijih prvijenaca. Iako ta zbirka nije bila do kraja ujednačena, iako se u njoj itetako osjećala Simićeva omiljena lektira, a svoj je prozni svijet posve odmaknuo od tada vrlo „atraktivne“ domaće zbilje, što ga je razlikovalo od generacijskih kolega, već je tada bilo jasno kako se radi o jednom od većih talenata kojemu treba još samo malo „brušenja“ da zauzme jednu od čelnih pozicija domaćih prozaika.

„Mjesto na kojem ćemo provesti noć“ ne samo što je otkrivalo Simića kao jednog od rijetkih mlađih autora kojemu je jasno kako za dobru priču nije dovoljna samo atraktivna tema, nego i umijeće njezina uobličavanja, već je jasno pokazivalo kako je kvaliteta njegove proze u rijetkom spoju književne obrazovanosti u kojoj je do te mjere suveren da se s njome može i poigravati, elegancije pripovijedanja i osjećaja za duh vremena kojemu pripada. Njegov je prvijenac, također, pozornijem čitatelju davao jasne naznake kojim bi putem ovaj pripovjedač mogao krenuti i koje su njegove komparativne prednosti koje će, ako je pametan, iskoristiti u sljedećem pojavljivanju – odličan smisao za dijaloge i atmosferu koja ukazuje na rječitost šutnje i neizrečenoga, te vještina uobličavanja dužih pripovjednih cjelina, s pripadajućim promjenama pripovjedne perspektive, rezovima i promjenom dinamike pripovijedanja.

A da je Roman Simić pametno iskoristio pauzu pokazuje njegova nova knjiga priča, ponovo lijepog naslova, „U što se zaljubljujemo“. I recimo odmah – radi se o najdorađenijoj i najboljoj famoznoj „drugoj knjizi“ jednoga autora, kakvu već dugo nisam imala u rukama, na koju je doista vrijedilo tako dugo čekati jer si je njome Simić definitivno priskrbio status prozaika koji ne samo obećava, već s njime trebamo vrlo ozbiljno računati. Njegove su nove priče, tematski, posve drukčije od onih iz „Mjesta“, u njima se vratio (ili pristigao) u prepoznatljive prostorne i vremenske koordinate, njihova je pozadina nenametljivo i suptilno ocrtano vrijeme nedugo poslije rata, a sve ono što je u prvoj zbirci djelovalo kao stilska vježba doveo je gotovo do savršenstva. Simić nije pripovjedač jednog modela kojeg reciklira i na njemu parazitira; jedanaest njegovih priča posve je različito, one dakako pokazuju što sve kao pripovjedač umije, ali s druge strane u samoj zbirci ne djeluju nimalo disparatno jer ih povezuje interes za međuljudske odnose – obiteljske, ljubavne i ljubavničke, prijateljske, svejedno – odnosno za ono što te odnose čini, a nikada nije izgovoreno, ostalo je negdje u zakutcima šutnje, između redova ili kako bi to pribilježio Simić u priči „Uspon“ – „Riječi su bile to što nije pogađalo – ti ćorci.“

Zbirka počinje uvodnom, izdvojenom pričom „Okvir za obiteljskog lava“, koja se od ostalih razlikuje nešto osobnijim tonom pripovijedanja i korištenjem esejističkog diskursa u toj potrazi za pravom, malom povijesti jedne rasute obitelji, povijesti koju nije moguće iščitati s fotografija kao „stereotipa sreće“. Fotografije, kao ni riječi, za Simića nisu pouzdani svjedoci, prave se istine izgovaraju i vizualiziraju negdje između njih, u pauzama i šutnjama ili zamagljenim detaljima fotografija. Slijedi priča „Miris zemlje“ koja nastavlja obiteljsku tematiku; odnos oca i sina nakon majčine smrti i nakon rata koji je i njihove živote nenadoknadivo promijenio, odnos koji se bazira na šutnji i hladnoći koja je, također, uzrokovana i nekim davnim izgovorenim riječima; riječima koje, posljedično, uzrokuju njihov nedostatak.

„Čovjek u ženskim gaćicama“, priča o dva patologa čija strast, osim čitanja, postaje pričanje priča o mrtvacima koji dolaze na obdukcijski stol, znakovita je barem iz dva razloga. Prvi je taj što njezina bizarnost početno nalik na onu na kakvu nas je navikao Zoran Ferić, no kad pomislite kako je riječ o „imitaciji“ Ferić se pojavi, u podrumu patologije, glavom i bradom i s bocom maslinova ulja, kao lik, i sve su sumnje otklonjene. Osim kao stanoviti hommage Ferićevoj poetici i njegovoj glasovitoj rečenici „Bog voli ironiju“ koja se ovdje varira i razrađuje, to je posredno i priča o pripovijedanju, kao „priči koja priča o onome koji priča“. Nekoliko je kraćih priča („Učinili smo to jer smo morali“, „Uspon“, „Kupa“, pa i „Apaurin“) posvećeno muško-ženskim odnosima, u čijim se šutnjama pokreću i preokreću čitavi svjetovi i događaju intimne tragedije, u kojima doista ima nešto od carverovskog minimalizma i onoga „o čemu govorimo kad govorimo o ljubavi“, a u čijoj se pozadini otkrivaju davni porazi i grijesi, kao i traume uzrokovane prepoznatljivom tmurnom hrvatskom svakodnevicom 90-ih. A ta je svakodnevica, sa svojim devijacijama i paranojama, prisutna i u „otočkoj“ Simićevoj priči „Dezerteri“.

Duže prozne cjeline, koje su majstorski strukturirane i povezane čvrstom niti pripovijedanja čak i kad su građene od fragmenata, a to su priče „Tri psa“, „Jeste li čuli za Mendozu?“ i „U što se zaljubljujemo“, također u svome središtu imaju muško-ženski, propali ili propadajući odnos. No, Simić ih nadopunjuje motivima koji ih vode u neočekivane smjerove, otvara im mogućnost iskliznuća u smjeru nekih drugih žanrova ili ih garnira laganom ironijom. Naslovna priča, smještena na znakovito posljednje mjesto u zbirci, povezana je s onom prvom. U prvoj, naime, pripovjedačeva baka Talijanka izgovara to famozno pitanje – u što se zaljubljujemo? – koje se seli u završnu priču ne samo kao naslov, već se ono u priči o neimenovano dvoje, čija ljubavna priča kao težnja da se živi normalno također prerasta u tišinu i samoću, varira, nadopunjuje i sagledava iz više kutova. Naslovna je priča prava mala studija koja fabulu isprepliće s nekim temeljnim pitanjima međuljudskih odnosa. Dakako, bez konačnih odgovora jer Simićeve priče uvijek ostaju otvorenih i neizrečenih krajeva, čak i onda kad im se, rijetko, smiješi mogući happy end.

Simić je ovom zbirkom pokazao ne samo veliko pripovjedno umijeće u baratanju nekim vrlo zahtjevnim pripovjednim modelima, nego i iznimnu zrelost i snagu da uvjerljivo zabilježi ono što je najteže – ono prešućeno. Elegantnog stila, odličnih dijaloga i nevjerojatno uvjerljive atmosfere, s nenametljivim, ponekad i do neraspoznatljivosti kamufliranim podtekstom literanih referenci, ova je prozna zbirka, tužna koliko su tužne sve one koje prodiru u samu bit ljudskih emocija i odnosa s drugima, doista zaslužila čistu peticu. Govoriti šutnjom i o njoj, a pri tome graditi odlične priče, doista mogu samo najbolji.

Jagna Pogačnik, Jutarnji list

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Unatoč činjenici da se zaljubljenost i ljubav poistovjećuju, moram priznati da je u mom misaonom kompleksu uvijek postojala jasna razlika između ta dva pojma. Naime, ljubav kao viša, složenija i sveobuhvatnija emocionalna funkcija sadržava u sebi hijerarhijski niži pojam zaljubljenosti, koji pak obilježuje ponajprije bura fizioloških reakcija čija uzburkanost uspostavlja jasnu granicu sa smirenim i ugodnim osjećajem ljubavi. Zaljubljenost i ljubav stoje na suprotnim krajevima istog puta, a premostiti jaz između njih znači krenuti na dugotrajan i često neizvjestan put. Svijet fast-fooda u kojem živimo propagira instantnu ljubav kao zamjenski proizvod namijenjen svima koji bi ljubili a nemaju vremena. Na taj način brkaju se različiti pojmovi, a ljubeći bez obveze i odgovornosti gubimo iz vidnoga polja ljubav kao čin vrijedan čekanja, i ljubimo iz dosade i želje, a ne ljubimo iz ljubavi.

Knjiga U što se zaljubljujemo pokušaj je Romana Simića da prikaže različita lica ljubavi, pri čemu autor u isti koš stavlja i ljubav i zaljubljenost, što je njegov sud, no u čiju dublju analizu neću ulaziti jer o autorovu izjednačavanju spomenutih pojmova ne ovisi kvaliteta djela. Drukčije stajalište proizvelo bi sadržajno drukčiju knjigu, no knjiga preda mnom knjiga je iznimne kvalitete darovita autora, o kojem ćemo zasigurno još mnogo toga čuti, pa se već radujem nekoj novoj knjizi i nekom novom druženju, premda ću zasigurno, probirljiva kakva jesam, pronaći uvijek neki mali nedostatak.

Girlande asocijacija

Romanu Simiću ovo je druga zbirka priča koja je ugledala svjetlo dana, pet godina nakon prve zbirke objavljene pod naslovom Mjesto na kojem ćemo provesti noć; nadam se da sljedeće djelo nećemo čekati tako dugo. U pitanju je zanimljiv omnibus sastavljen od jedanaest vrlo različitih priča koje povezuje zajednička tema ljubavi prikazana u različitim varijantama i u različitim relacijama otkrivajući raspon međuljudskih odnosa koje obično prešućujemo.

Ono što čini najveće zadovoljstvo pri čitanju knjige U što se zaljubljujemo sama je tehnika iznošenja sadržaja, u kojoj autor primjenjuje heterogen pristup stalne izmjene izražajnih postupaka, primjenom i izmjenom dijaloga, monologa i opisa. Posebnu kvalitetu autorova izraza čine misli zapakirane u svojevrsne girlande asocijacija poput ove: „Raskriljen i zelenosiv od soli, jedan od onih koji u visinama po potrebi igraju ulogu vjetrokaza ili gromobrana, iako bi popis njegovih zasluga mogao biti kudikamo veći: postavljen na iglu tornja, savršen je podsjetnik za zaboravljive, čuvar za izgubljene, gotov odgovor na probleme skolastike, idealan meeting point za turističke vodiče“; koja u ovom slučaju krije pomisao o anđeoskom prikazu nekog umjetničkog djela. Dinamici djela pridonosi i poigravanje autora likom pripovjedača i uzorkom izmjenjivanja pripovjedačeve perspektive, odnosno izmjenom izravne i posredne prisutnosti u djelu, čime se aludira na promjenljivost autorovih priča i karaktera.

Prava ljubavna priča

Autor u svakoj priči primjenjuje sličan model u konstruiranju, zasnivajući pričice na likovima muškaraca mlađe dobi, opredijeljenih intelektualaca koji sa sobom uvijek nose neko elegično raspoloženje, dok su ostali akteri priče promjenjivi, izuzev u konstanti nostalgična raspoloženja. Poput statista, u knjizi se pojavljuju likovi roditelja, prijatelja, kućnih ljubimaca i drugih mogućih sudionika, čiji se odnosi utemeljeni na privrženosti detaljno preispituju, no u prvom je planu ipak odnos između muškarca i žene utemeljen uglavnom na psihofizičkim manifestacijama spolnoga karaktera. Unatoč različitosti priča, sve su one povezane autorovim shvaćanjem ljubavne strukture, pri čemu se eksplicitno kazuje: „Svaka prava ljubavna priča u sebi mora sadržavati tri osnovna sastojka: osjećaje, seks i malo nasilja“; i zaista, kada se knjiga sagleda u cjelini, u njoj su prisutna sva tri elementa, jasno u različitim omjerima, ali uvijek u istome sastavu, koji, da bi bio ono što jest, mora činiti nedjeljivi konglomerat. Mislim da je Roman pokušao istražiti različita lica ljubavi, kako neerotske tako i one uvjetovane libidom, ne bi li pokušao definirati sadržaj ljubavne uvjetovanosti, odnosno što je to što nas zove da ljubimo. Dobivena mješavina samo je njegov koktel ljubavi koji je istinit za njega, no ne mora biti istinit za vas.

Roman Simić zasluženo je dobio pozitivne kritike hrvatske književne javnosti, a prevođenje na strane jezike govori i o širem priznavanju njegovih djela; ovom se prigodom pridružujem onima koji ga smatraju hvalevrijednim mladim piscem. Glede vremenskog i prostornog smještanja radnje nadodala bih da se priče zbivaju u hrvatskim zemljopisnim koordinatama i da su „krojene“ tako da oslikavaju hrvatski mentalitet, što mi se velikim dijelom sviđa jer uživam u čitanju knjiga koje oslikavaju vrijeme i prostor u kojem živimo, no daju i širu sliku društva koje nas okružuje i koje mi sami činimo. Vrijeme je poslijeratno, dakle suvremeno doba hrvatske stvarnosti u kojem možemo prepoznati svoje susjede, ali i pronaći sami sebe. Ipak ima nešto što me smeta, i što je stvar valjda mojega konzervativnijeg odgojnog sklopa, a to su vulgarizmi koji iako, u funkciji oslikavanja ukupnosti duhovnog okruženja, istina vrlo siromašna, djeluju u većini slučajeva pretjerano i nepotrebno. Ukoliko niste odveć osjetljivi na psovke i ne sablažnjavate se od mrvica erotike, uzmite ovaj knjižuljak u ruke za koji je Edo Popović napisao najljepšu moguću preporuku: „U što se zaljubljujemo? Što se mene tiče, ne vidim niti jedan razlog da se ne zaljubimo u novu zbirku priča Romana Simića“; ja bih nadodala, u skladu sa svojim sustavom razvrstavanja pojmova, da nema razloga da ne zavolimo ovu novu zbirku priča.

Sonja Homa, Vijenac