Poezija Dražena Katunarića početno je obilježena programom pjesnika zbornika Insulae, što znači spiritualnošću i povjerenjem u smisao. Ipak zbirka se otvara upitnošću i njezinom personifikacijom, sfingom, koja je oličena onom splitskom na Peristilu. Katunarić spaja pripadnost lokalnom i zavičajnom s globtroterskim bjelosvjetskim univerzalizmom koji ga navodi da luta svijetom pa opet prisjeća svog ishodišta. Usporedo on u vremenu luta u daleku prošlost biblijskih likova: Spojeno je vrijeme / drevnog „nekad“ s onim „sada“ što jest… Katunarićeva „Gospođa Sudbina“ samo podsjeća na Rilkeovu Madame Lamort. Ostaje da se zaključi kako je paralelizam pjesnikov omiljeni postupak. Takvo je i suočenje s vlastitom prošlošću (…)

Katunarićeva zrela poezija usredotočena je oko časa istine u kojemu on predviđa vlastitu neumitnu sudbinu: jednoga dana bila je noć./ Moja sjena pala na grob / gdje bit ću pokopan. S toga gledišta pjesnik se pomalo ironično odnosi prema svom bjelosvjetskom lutanju: Zalijepljen na pismo s nečitko napisanom adresom na kojoj se ne razaznaje datum kada je poništena.

Krenuvši od zaključka da je poezija dosadna, dolazi do zaključka kako su pjesnik i psalmopisac neka vrsta „suigrača s Bogom“, vrate li pjesnički proces na njegov početak dešifratora stvarnog.

Zvonimir Mrkonjić