Biciklisti
296
Boris Vrga

Biciklisti

[poezija]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture i medija republike hrvatske

Otvori
Čitanja 1225
Preuzimanja 398
Ukupno 1626
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Možemo reći da Bicklisti funkcioniraju na dva načina. Oni imaju jednu opsesivnu autorsku temu biciklista koja se po naravi stvari tiče njihovih iskustava, njihovih doživljaja i svega onoga što se vezuje za taj bicikl. Dakle, za mehaniku kretanja, ali upravo to njihovo kretanje, to promatranje svijeta između te mehanike i prostora kroz koji se ona kreće, govore o jednoj opsesiji, opsjednutosti koja na takav način strukturira knjigu. S jedne strane pjesnik, sudionik, govornik ili kako god mi tog „biciklista“ zvali u toj je knjizi apsolutno uključen u sve ono što se tiče svijeta kretanja, svijeta bicikla, biciklizma. Dakle, s jedne strane gotovo da su to intimni prizori, intimne slike, intimna dosjećanja, ali s druge strane to je kretanje koje traži da na biciklu budeš pozoran, da budeš budan i da gledaš, zapravo nosi sve ono što svijet oko njega ima i što oko njega postoji. Čitatelj se nalazi u nekom dvojbenom uzajamnom odnosu, s jedne je strane knjiga, konceptualno strogo uređena, opsesivna, statistički pouzdana, a s druge strane je on koji ulazi u taj žrvanj i čini mu se da je i on sam taj biciklist. Ono što čitatelja drži u toj knjizi je metafizika. Metafizika svakodnevnoga, metafizika slučajnoga i na neki način onostranoga. Knjiga živi od te svoje metafizike i donosi čitatelju onaj užitak kao, rekao bih, nakon vožnje biciklom, da si zadovoljan, sretan, iako te možda sve boli. Tako da se u ovoj knjizi Boris Vrga pokazuje kao iznimno inventivan autor koji u toj nekoj skrivenosti, neprisutnosti zapravo iznosi temu koja nam je bila upravo tu, nadomak, a iz nekoga razloga je nismo čitali u drugih autora.

Miroslav Mićanović, Hrvatski radio 1

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Jezične konstrukcije stavljene u službu veličanja dinamizma kolektiva simbolički imenovanoga biciklistima (doista, teško je reći je li uopće naposljetku o biciklistima riječ) podrazumijevaju iznimnu autorsku vještinu, kakva na planu kontinuiteta, nipošto ne zadovoljava u potpunosti. To međutim, ne umanjuje zanimljivu prirodu rukopisa kojega je u odnosu na suvremenu pjesničku produkciju, čitati gotovo endemskim. Kao lov na žutu majicu, u samoj zbirci nespomenut, a tako lako uočljiv – kao odu natjecateljskoj prirodi društva koja naposljetku prerasta u vrlo jasnu kritiku istoga te kao prognozu budućnosti kojoj se, neumornom kolektivnom pedaliranju usprkos, nije odveć radovati. Finale teksta, odaje autorski podvučeni skepticizam u odnosu na iduću etapu biciklističke utrke svijeta sa samim sobom. Futuristička mehaniziranost postaje takoreći metapredmetom nihilističkoga promišljanja.

Franjo Nagulov, Riječi

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Boris Vrga donosi opsesivne teme i iskrene simpatije za osvajanje daljine putem pogona na pedalno-nožni napor, evocira poetsko-apsurdistički čin koji je u području bježanja i mirovanja istodobno. Stoga je i podložan poetskoj intervenciji u čijoj osnovi leži apsurd, ali i čarolija. Vrgini biciklisti love daljinu koju ne mogu stići. I to je poznati elejski sindrom. Lažno kretanje u prostoru biciklistu znači prevaliti udaljenost i biti prvi. I to bez obzira što se slušajući elejski nauk nikamo ne stiže a kretanje se ne događa. Ahilej i kornjača zaslužuju dakako poznatu turobnu opasku, i u slučaju Vrge – vrsne pjesme o sjajnoj uzaludnosti. Boris Vrga proizvodi prividno neambiciozne stihove o uzaludnom naporu da pobijedi paradoks: kretanje i prostor, i ostane pritom čovjek koji čezne u vlastitoj iluziji, koja mami i ograničava; u slučaju pjesnika proizvodi dobre stihove.

Branko Maleš, Kolo

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Knjigu pjesma Bicklisti u prvi sam mah „progutao“, nisam se mogao zaustaviti, stalno me je „ova zadnja pjesma“ poticala da poput biciklista jurim do kraja i onda se vratim na početak. To je unutarnja tajna ove zbirke: sve izgleda jednostavno, uhvatljivo, direktno, „neproblematično“, a kada vas taj poticaj dovede do kraja, do Epiloga, onda se morate vratiti na početak da biste uživali u raskoši tog govora, u ljepoti tog pričanja, u tajni koja se skriva i želi vam svojom bliskošću reći da je čovjek upravo to, biciklist, koji „brza pred usudom“ i „kroz vrijeme rastavljeno na sijaset spirala i zlatnih zamašnjaka jaše svoje vodilje.“  To je čovječanstvo prije Zla. To je povratak u djetinjstvo koje nije ni nestalo i nikada ne nestaje samo ga mi povremeno ne vidimo. Istodobno, to je priča o sebi, kada je čovjek „bogovski čist i lebdi.“ Tako i sada, kada je proteklo toliko praznih dana, ja se vraćam Biciklistima i s njima se takmičim, ali polako, polako jurcam ne bih li ipak prvi stigao do onog oraha koji se skriva iza ljuske. Stoga, hvala autoru na tom divnom putovanju u nevinost koju nam je oduzeo život jači od nas, ali ne i od biciklista, te djece otvorenih duša.

Stanko Lasić, Kupa