prošla sljedeća Era gmazova
193
Martina Vidaić

Era gmazova

[poezija]

prvo izdanje [digitalizcija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba

Otvori
Čitanja 373
Preuzimanja 373
Ukupno 744
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Pjesnički rukopis Martine Vidaić odlikuje metaforički bogat, polivalentan iskaz, lucidno spajanje raznorodnih jezičnih registara i lakoća kojom se unutar uobičajenog, “korisničkog” jezika oživljuje svjež, inovativan poredak stvari.

Rukopis se otvara rečenicom “traje era gmazova”. Zagonetka koju taj uvodni takt inicijalne pjesme sadrži jedan je od gradivnih postupaka ovih tekstova. No, nije riječ o zatvorenom, nepropusnom, tamnom pismu. Uslijed prepletenih metafora i slika proviruje lirska junakinja koja, katkad gotovo ispovjednim stilom, čitatelja lako vodi kroz svoj bogato raščlanjeni svijet.

Lirski se svijet referentno zasniva u lokalnom i privatnom: u dvorištu, kući, slijepoj ulici, da bi se pred čitateljevim očima u lakom skoku rastvorio u vlastito mitološko izvorište i početak, u postanak svijeta, napisan pomoću “gmazovskog rječnika”.

Motivski istaknuto mjesto u pjesmama zauzimaju bližnji – majka, otac i sestra te susjedi iz slijepe ulice. U svakoj pjesmi njihov se identitet u tekstu kaleidoskopski premješta, u skladu s pjesmi imanentnom logikom slikovnih preobražaja.

Pjesnikinja nam u svom rukopisu nudi čitavo blago novih, bogatih metafora koje pred čitateljem dube labirinte značenja. U svakodnevici ona otkriva kozmogoniju: “nožni prsti zalijepljeni sirupom / zvali su se peraje”, “vrane nastaju raspadanjem vrhova čempresa”, intertekstualnim postupcima priziva bajke: “po hodnicima si bacala sitne bijele osmijehe, / da se znaš vratiti”, o bolesti i smrti pripovijeda kao o konstitutivnim sastojcima života, nužnim privatnim infernalijama (ciklus Male neugodne bolesti) ili pak vješto i bešumno implementira hitchcockovsku atmosferu u pjesmi stražnja strana hotela “zagreb”, dok u mjestu bez boga napinje modernu nedoumicu u obliku paralelizma koji dokraja čuva neizvjesnost odgovora i vjerodostojnost pjesme.

Pjesme Martine Vidaić sazdane su od otvorenih metafora koje se ne završavaju, već nastavljaju, izlijevaju, prizivaju novi slijed slika koje izlaze kroz napuklinu prethodne: “nebo je obloženo, zgrušano od oblaka. / tako mora da izgleda užarena unutrašnjost peke / koju je ćaća kupio u benkovcu na sajmu, / malo napukle sa strane pa zora ulazi.” I poredbe, često rizično mjesto u poeziji, utkane u ovom rukopisu nude izazovne kontigvitete: “torba je opremljena kao poganski grob” ili “ribe progutaju udice kao poezija smrt”.

Na formalnoj razini riječ je o sintaktički pravilnom ustroju stihova, dok se ritam, kao svojevrsni intimni pjesnikov potpis, ovdje zasniva na semantičkim grozdanjima i rasplećivanjima, a književnim se i filmskim referentnim signalima dinamizira i usložnjava konstitucija smisla (“kad je prva mačka ispala iz baudelairea, / dotakla sam je oprezno, jednoprsto kao e.t.-a.”).

Putovanje pjesmama Martine Vidaić je kretanje kroz semiotičke tunele na kraju kojih nas čeka – ne zaključak, svođenje ili poenta – već vedrina nove spoznaje o složenim i dinamičnim odnosima stvari i bića.

Ana Brnardić, Obrazloženje uz nagradu Goran za mlade pjesnike