Već posljednjim dvjema knjigama, Vješturkov tanac i Čovječica, Sonja Manojlović precizno je i nedvosmisleno doznačila neoegzistencijalističke koordinate svoje pjesničke ideologije. I nove pjesme po crti bačenosti bića u svijet, naglašenim subjektivizacijom i diskursom koji implicira kritički um, u otporu su prema kolektivističkim ritualima svijeta za koje je pojedinac, a osobito onaj ženskoga identiteta, teška i nedopustiva manjina.

Stoga Manojlovićeva u vlastitosti i rezervatima tijela kao subjekta iznalazi prostor moguće obnove svijeta. Proizvodnja jezične imaginacije kao proizvodnja svijeta u njezinoj poeziji događa se u srazu s decibelnim opasnostima tzv. svjetskih jakih mjesta. Ne čudi stoga što se u ove ne previđa potreba za integritetom značenja i kakvog-takvog smisla. Feminilna ali ne i feministička mjesta u ovoj poeziji posljednji su, premda ne i jamačni, rezervati pjesnikinja razlikovanja u završnoj fazi ujednačavanja i redukcije svjetskih smislova.

Ervin Jahić