prošla sljedeća Sjene sjemenki
283
Neva Lukić

Sjene sjemenki

[poezija]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture i medija republike hrvatske

Otvori
Čitanja 76
Preuzimanja 49
Ukupno 125
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

U drugoj zbirci pjesama Neve Lukić Sjene sjemenki prevladava poezija kozmičkog i kozmološkog imaginarija i mitoloških rezonanci, naglašene prostornosti i vizualnosti, a istodobno intelektualističke refleksije. Pjesnikinja, naime, egzistencijalna, duhovna i psihička stanja najčešće transponira u kozmičke prostore ili tipske slike bliske apstraktnoj i emblematičnoj likovnosti. Tako su, primjerice, ljudsko ontološko nesavršenstvo, egzistencijalna otuđenost uslijed neuspjelih odnosa s drugima i psihička osamljenost dani objektivnim korelatima svemirske hladnoće i praznine te tipskom odnosno apstrahiziranom slikom tijela kao metonimijom za čovjeka. Na poetskoj smo, dakle, sceni naglašene refleksivnosti, pjesmovne svijesti koja izriče mudrosne i (kvazi)logične konstatacije i spekulacije, pluralnog pjesničkog „mi“ znatne općenitosti, mirnoga, sigurnog stila lišenog veće afektivnosti koji poetske učinke nastoji postići u prvom redu intelektualističkom pronicljivošću i vizualnom dojmljivošću.

U toj poeziji, u kojoj u kojoj se u velikoj mjeri tematizira međusobna ljudska udaljenost, odijeljenost, nemogućnost potpune komunikacije riječima, nedostatnost jezika, afirmira se, s druge strane, komunikacija slikama, zvukovima, poetskim sklopovima. Oni omogućuju da duševni i umjetnički sadržaji, često ne posve racionalno artikulirani, ipak prijeđu s čovjeka na čovjeka i da se tako dogodi svojevrsna zaobilazna, ali ipak stvarna komunikacija.

Poezija Neve Lukić nije „lagana ni lagodna. To nije ni u svojoj složenoj misaonosti ni u kozmičkoj strukturiranosti svojeg imaginarija (čime, donekle, potuđuje, udaljuje ili barem mijenja svaku konkretnost ili stereotipnu osjećajnost) ni u sintagmatskim kombinacijama slika koje ponekad znaju biti na rubu fantazmagoričnosti. Upravo to, međutim, jezik te poezije čini sposobnim da, kao u nekoj pustolovini okašnjelog modernizma, govori o „novoj civilizaciji“, „orbitama“, „iluzijama“, „utvarama u magičnim kutijama“, jednom riječju, o proboju u novu, poetsku (nad)zbilju koja i od same pjesničke fakture traži osobitu maštovitost i vještinu. S druge strane, u tome pjesništvu postoji i stanovita distanciranost intelektualnog zora, vizualna apstraktnost i pojmovnost, što onemogućuje znatniju sadržajno-izraznu anarhičnost. U tome „kalkulumu“, operativnoj poetskoj inteligenciji, sadržana je i Nevina metapoetska dimenzija kad ona u trenutku pjesme reflektira nad umjetnošću, vlastitom poezijom i jezikom. Dakle, istodobna maštovitost, misaonost i metapoetičnost odlike su pjesništva Neve Lukić u zbirci Sjene sjemenki. Ona se u njoj nameće kao jedan kvalitetnih i jasno prepoznatljivih mlađih pjesničkih glasova, ali i kao „sjemenke“ onoga što od nje zasigurno možemo očekivati i u slućeno zanimljivoj poetskoj budućnosti.

Davor Šalat, Poezija

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.