Kirin se ovog puta zaista odlučio za poetizaciju svakodnevnih situacija, isječaka iz života urbanog čovjeka i njegovih rutinskih, ali i specifičnih, diskretnih, intimnih, na vlastita četiri zida ograničenih doživljaja i trenutaka. Pjesnik se, dakle, odlučuje za nešto mimetičniji pristup nego u prethodnim knjigama, nastoji realizirati uvid u svakodnevnicu da bih opisao kako to izgleda; no njegov je mimesis (kao i, uostalom, Aristotelov) neizmjerno udaljen od kakve „vulgarne“ teorije odraza.

Tako Kirinovu „inačicu“ stvarnosne poezije, koja se prije nastavlja na razlogovske pjesničke prakse (npr. izravna posveta Slavičekovoj Jednoj ženi u tramvaju), nego na pjesnička iskustva s kraja devedesetih i početka nultih godina, napučuju događaji s ulice, iz javnog prijevoza, odlasci u praonicu, igra odbojke, šetnje parkovima, jogging i druge manje ili više predvidive gradske vedute. Zamijetiti jest, zaista, svojevrstan „napor k zbilji“, odmak od tekstualizma i suočenje s svakidašnjim u svom njegovu registru: pažnja se, čini se ipak dominantno, posvećuje negativnim kategorijama; različitim područjima i oblicima uskrate.

Marko Pogačar, Moderna vremena

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Riječ je, naime, o tome da se poezija na neki način vraća izvornim kompetencijama koje su, naprosto, u oštroj protivnosti prema podivljalom kaleidoskopu medijskoga ritma. Kirin je upravo takav pjesnik koji se kreće cjelokupnim prostorom poezije – od njezine daleke prošlosti do sasvim suvremenih decentralizacija subjekta i propitivanja statusa teksta, od fonetske do nadrečenične razine diskursa, od najbanalnijih stvari do egzistencijalnih i ontoloških pitanja. On, dakle, otklanja kakva instant-čitanja ili čak neka zgodna zvučanja koja bi čitatelja ili slušatelja poezije mogla osloboditi od onoga slatkoga jarma puna udubljivanja u tekst, od pozorna iščitavanja koje je pjesništva jedino i dostojno.

Tako je bilo u dosadašnjim Kirinovim zbirkama pjesama, tako je i u njegovoj novoj zbirci Zbiljka. Iako se na koricama knjige ustvrđuje da Kirin „kao da počinje ispočetka“ i da se „u slobodnom i otvorenom govoru“ događa „prividni zaborav prethodno napisanih zbirki i njihovih poetičkih modela“, valja imati na umu kako je njegova pjesnička svijest odveć složena i visokostrukturirana da bi se samo tako razvezala u neki znatno jednostavniji ili neobvezniji pjesnički govor. Dapače, Kirin si i u novoj zbirci – ujevićevski rečeno – zadaje visoka poetička, spoznajna i izvedbena obećanja. Iako bi se na prvi pogled moglo činiti da se pjesnik nastoji u većoj mjeri uključiti u svakodnevnu zgodu, iako Kirin, nadalje, priklanja pogled sasvim sićušnim potankostima i tek pjesničkom oku dostupnu životu malih stvari, valja jasno reći da se njegova krajnje refleksivna poezija dubinski zapravo bavi statusom same stvarnosti i sama teksta, autorefleksijom lirskoga ja o procesualnosti vlastitoga pisanja i konstruktima zbilje.

Davor Šalat, Vijenac

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Nova, sedma po redu knjiga pjesama Miroslava Kirina, Zbiljka, počinje i završava pjesmama s motivom olovke. Važnost prve od njih, nazvane Imati olovku, dodatno je naglašena i naslovom Prije i poslije zbilje koji od nje čini zasebnu cjelinu. Ne čudi stoga što je njezin sadržaj programatskog karaktera – njime se obnavlja jedna gotovo „klasična“ misao o pisanju poezije: u pisanju pjesnik treba znati naći mjeru između rečenog i prešućenog, prikazanog i sugeriranog, mišljenog i naslućenog, odnosno treba Imati olovku / dovoljno dugu / da se njome zapiše misao, / dovoljno kratku / da se istoj ništa suvišno / ne doda. Ta briga oko nalaženja prave mjere i težnja da se izbjegne redundantnost vidljiva je na izvedbenom planu knjige, koja obuhvaća svega 46 tekstova podijeljenih u sedam ciklusa, a zamjetljiva je i u samim pjesmama; svaka od njih funkcionira kao zaokružena, naslovom dodatno individualizirana cjelina u kojoj svaka riječ pronalazi vlastito mjesto i razlog. Prvih šest ciklusa čine relativno kratke pjesme u stihu (nijedna ne preseže stranicu knjige), a zadnji je ciklus formalno heterogen, obuhvaćajući pjesme u stihu kao i one u prozi. Ukratko, zahvaljujući formalnoj raznovrsnosti, karakterističnoj i za ranije Kirinove knjige, kao i iznimnoj privlačnosti i zavodljivosti tekstova, Zbiljka doista uspijeva ostvariti jezgrovit „program“ postavljen na samome početku.

Branislav Oblučar, Zarez

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Uostalom, Miroslav Kirin prvenstveno je konceptualni pisac, zbirke su mu unutar sebe tematski i izvedbeno, idejno koherentne. Postupci su dosljedni i ne napušta ih. Zapravo bi se moglo zaključiti, a Zbiljka ni po čemu nije iznimka nego dodatna potvrda, da je riječ o proračunatome pjesništvu u kojemu se ništa ne prepušta slučaju. Za razliku od jednoga dijela pjesnika koji se još uvijek gnjave s predmetima i baš ne znaju što bi s njima, Kirin ponešto proširuje registar te u njega uvlači bića, stvari i pojave, reklo bi se imenice, drugim riječima.

Sanjin Sorel, Svjetlana Janković-Paus, Dvostruki kriteriji