Glasoviti manifest 19. stoljeća o kreativnosti dokolice ‘Pravo na lijenost’ Paula Lafarguea, zatvorenika i zeta Karla Marxa, sada je dostupan svima na besplatnim elektroničkim knjigama
Društvo za promicanje književnosti na novim medijima objavilo je u okviru projekta Besplatne elektroničke knjige, BEK, glasoviti manifest prve polovice 19. stoljeća – “Pravo na lijenost” francuskog revolucionarnog socijalista Paula Lafarguea, u prijevodu Đurđice Ercegovac.
To je 23. po redu ovogodišnji naslov na elektronickeknjige.com, ujedno zadnji u 2018. godini, koji je objavljen uz financijsku potporu Ministarstva kulture RH i Grada Zagreba. Svi novi naslovi dostupni su u četiri najraširenija formata za e-knjige: HTML, ePub, PDF i MOBI, s mogućnošću online čitanja i preuzimanja na vlastite uređaje.
Manifest “Pravo na lijenost” napisan je tijekom Lafargueova progonstva u Londonu 1880. godine, a konačni oblik je zadobio 1883. tijekom njegova utamničenja u pariškom zatvoru Sainte-Pélagie. Lafargue polemizira s tadašnjim suvremenim liberalnim, konzervativnim, kršćanskim, pa čak i socijalističkim idejama o radu.
Njegova kritika sve te ideje raskrinkava kao dogmatske i samim tim lažne, oslikavajući propadanje i porobljavanje ljudske egzistencije kad je se podredi “pravu na rad” te dokazuje kako je lijenost, kao temelj dokolice, u kombinaciji s kreativnošću, važan izvor ljudskog napretka.
Valja spomenuti da je Lafargue u zaključku svoje analize kapitalizma ranog 19. stoljeća istaknuo kako će se kapitalizam urušiti pod teretom vlastitih kontradikcija – prije svega: masovne proizvodnje i istodobno masovnog siromaštva, čija je kombinacija stvarala velike robne viškove i posljedično krize i recesije – ako ne stvori društvo temeljeno na potrošnji, upravo ono koje danas imamo i koje polako ali nezaustavljivo gura svijet preko ruba održivosti, prijeteći da ozbiljno naruši nastanjivost samog planeta.
Rođen je na Kubi 1842. godine. Od njegovih četvero djedova i baka samo je jedan bio Francuz kršćanin – jedna baka je bila Indijanka s Jamajke, a druga mulatkinja izbjegla s Haitija, dok je majčin otac bio francuski Židov. Lafargue je volio govoriti: “Krv triju potlačenih rasa teče mojim venama.”
Kao studenta medicine u Parizu osvojile su ga uzbudljive i radikalne ideje Karla Marxa, a nakon sudjelovanja na Internacionalnom kongresu studenata 1865. godine, zabranjen mu je pristup na sve fakultete u Francuskoj pa je otišao u London. Tamo upoznaje Marxovu drugu kćer Lauru s kojom se oženio.
Bio je član Vrhovnog vijeća Prve internacionale, a serijom članaka kojima kritizira Bakunjina započela je njegova karijera političkog novinara. Između 1873. i 1882. Lafargue je živio u Londonu, nije se bavio medicinom u koju je izgubio vjeru, već je otvorio fotolitografsku radionicu. Oskudan prihod prisilio ga je da traži novčanu pomoć od Engelsa, te je zahvaljujući njemu stupio u kontakt s francuskim radničkim pokretom.
Od 1882. godine počinje raditi u Parizu i uključuje se u francuski socijalistički pokret, aktivan je u novoosnovanoj Francuskoj radničkoj partiji (Parti Ouvrier Français; POF) i do svoje smrti je ostao najcjenjeniji teoretičar POF-a, šireći ne samo marksističku doktrinu, već dodajući i svoje vlastite ideje. Sudjelovao je u javnim aktivnostima poput štrajkova i izbora i bio zatvaran nekoliko puta. Godine 1891., unatoč tome što je bio u policijskom pritvoru, izabran je u Francuski parlament za grad Lille, postavši tako prvi francuski socijalist na tom položaju.
U dobi od 70 godina, 1911. Lafargue i njegova supruga Laura zajedno su izvršili samoubojstvo. U poruci koju je ostavio objasnio je da žele otići prije nego nemoćni padnu na teret drugima. Njihovu pogrebu prisustvovalo je 20 tisuća ljudi, a revolucionari diljem svijeta odali su im počast.