Kuga i njezine kćeri | Kristina Posilović

kada sam odlazila sunce u Opatiji bilo je toliko jako
da sam šetnicom morala hodati zatvorenih očiju
dok mi je mozgom kružio akvarel žarkih boja
kao da prvi put hodam Marsom
onim gore, za kojega Rusi tvrde da je plahta,
moja je plahta žuta i miriše na prijašnje vlasnike
ne smeta mi njihova prisutnost u krevetu
barem imam društvo nedjeljom kada se svjetla u devet ugase
jer se treba pripremiti za novi radni dan u restoranu Opatija
oni ne serviraju sunce ni plahtu od koraka, samo specijalitete iz mora,
blijedoga jastoga u blitvi i čašu dozreloga Terana
sve mi je na točkice
i suncobrani koji su zatvoreni i jastog koji me gleda s cjenika