Kako svezati cipele | Nikola Petković
Kada sam bio ljut na njega jer mi je nedostajao napisao sam ovo:
bio je najljepši lûk
taj galeb
zvali su ga tako jer je imao oblik galeba raširenih krila
drven
u slučaju lûka u koji se svijao galeb vezan tankim užetom
na vrhovima na pari grijana štapa
galeb su ga zvali i tamo gdje nije bilo mora
ipak on leti
kao i strijela odapeta iz galeba
kada se tanko drvo savije, leđa streličara propnu ili
samo izviju unazad
tako da mu se čelo ravnim štapom može osloniti o oblak
dok puca u daljinu iz koje i tamo gdje nema mora dolazi galeb
da ga tako mogu zvati
galeba su imali samo odabrani u gradu koji je bokovima
zarobio more
i ja
oni, jer su im ga očevi kupili u Italiji, ne baš u Italiji, u Trstu
do kojega se dolazilo osobnim automobilima
ako se išlo po lûk
ja, jer mi ga je otac napravio
u šumi ponad grada koji je bokovima zarobio more
more je bilo moje
šuma je bila njegova
galeba je našao u šumi – valjda je neki čakavski Manitou
našao načina kako da ga savije kao da je kupljen u Trstu,
kao da je disao paru, kao da me je čuo dok sam, uvijek pred
spavanje
sanjao sebe kraj one dvojice čiji očevi nisu bili čarobnjaci
svaki od nas s najljepšim lûkom u ruci
dok mi ga je davao otac je rekao: evo, i pazi da uvijek pucaš
tamo gdje nema nikoga.
a onda je ponovio priču o jednome Bekimu koji je izgubio oko
jer netko drugi nije pucao
tamo gdje nema nikoga
a kada bi drugi pričali o tome Bekimu koji je ostao bez oka
u gradu koji je
bokovima opkolio more,
činilo se da su, njihovom rukom iza njihovih očiju,
pucali baš tamo gdje nema nikoga,
oni tiši, rekli bi, dobro,
dobro da je tako svršilo
da je samo oko
jer mogao je taj nekoga i ubogaljiti s tim lûkom
vražja djeca
Bekimu je otac bio slastičar kojega su u gradu zvali šiftar
*
kasnije,
kada je otac
pokupivši zimski pokrivač kojega je
dok se još nadao da će pod njime ležati zajedno s mojom
majkom zvao
krpatur
naglaskom od kojega grad opkoljenog mora najprije raširi
bokove da dopusti izlazak,
a onda ih stisne da ga potvrdi,
otišao
svoja mala kola vozeći unatrag
niza strminu kojom smo se spuštali na leđima rabljena pleha,
razbio sam taj lûk
tukao sam ga rukama
i ne mogavši se sjetiti ičeg što bi ga moglo bolje ubiti
u njega gurao koljeno
tamo gdje je galebu trbuh
gdje je najmekši
bacio sam ga pred noge, na prašnjavo tlo,
tamo
gdje smo se sljedeće jutro sastali kada je Bekim
dočekavši sutradan
u prahu pred mojom kućom
tražio oko kojim je igrao
špigule
oko koje je
naglaskom od kojega grad opkoljenog mora najprije raširi
bokove da dopusti izlazak,
a onda ih stisne da ga potvrdi
zvao
baluncin.
