Kako svezati cipele | Nikola Petković
Otac je došao kući. Prvi put sam vidio gdje stanuju. Kada sam posljednji put bio kod njega u gostima, stanovao je na vrhu Trsata. On je taj dio grada zvao selom. Tako mu je bilo lakše. Nikada se nije naučio na pravila grada. Čak ni kada grad, kao što je to slučaj s Rijekom, nema pravila. Kada su ona “podomaćena”, smekšana, demokratična, ekumenska, fašistoidna, izolacionistička, sveuključujuća…. sve zajedno. Sa sobom je u grad donio svoje selo. Koje se nije imalo kuda širiti. A raslo je. I bivalo sve veće. Za selo, kao ni za oca, više gotovo da nije bilo mjesta u gradu. U gradu, ako ćemo pošteno, niti ima niti treba imati mjesta za selo. Ono se, u gradu, nema gdje širiti. Grad je grad. Selo je selo. Doneseno u grad, čak i u srcu donositelja, selo veličine osobnog simbola, ma koliko se trudilo, nema se gdje širiti. Čak nema gdje ni eksplodirati. Nemoguće ga je slaviti, ni kao nešto moguće niti kao nešto stvarno. Stvari ionako nikada nisu stvarne kad su nam dostupne. One svakidašnje proizvode dosadu. Stvari nam postaju stvarne tek u očima sjećanja. Kad su nam nedostižne. Nemoguće je, osim sjećanjem, zvucima sela uzbibati tlo. A sjećanje bez komada zemlje seljaku nije dovoljno. A neprihvaćanje sjećanja seljake pretvara u gubitnike. Osjećaj gubitka (i neprepoznavanje snage sjećanja) u tiranine. Selo, ono iz kojeg su došli omogućiti nas, ne može tu živjeti. Ne! U gradu, a grad je bilo to mjesto na koje je povijest, koja je, kao uostalom i sada već umirući otac, trajno zauzeta sama sobom – što joj je zapravo, kao i njemu (dok nije saznao za karcinom) uvjet za preživljavanje – smjestila mojega oca. I tamo, u gradu, naprasno je nastupila smrt same nakane da se selo s tatom tu nastani. Nemajući mjesta za prasak, selo je implodiralo. Od njegove implozije nisu se raspale gradske zidine, kako se to događa u zabilježenim prascima službenih povijesti: ne. Čak se ni fasade nisu urušile; nisu popadale ograde u kvartovima, pod nogama svegovorećeg patrijarha nije pucao mrski asfalt oko uređenih kuća: pukli su oni unutra! Pukla je obitelj.
Jebeš mi mater ako grad, a ne otac, nije kriv za sve. Jer to objašnjava činjenicu da nisam znao gdje mi stanuje otac. Sve dok se u njemu nisu počela raspadati crijeva. Dok ga vlastita krv nije upozorila da ju je zanemario. Kako onu koja se iz njega, neprimijećena, mjesecima cijedila na hladan emajl školjke, vrišteći upozorenje, tako i onu koja se mjesecima pitala gdje joj se preselio otac.
