Kako svezati cipele | Nikola Petković

Subota je ujutro. Jasna, Tin i ja zaustavili smo se kod tate. Tinu i Jasni to je prvi put u novome stanu. Tatina žena pokazuje im podrum. Tata govori kako se boji da ovo neće dobro završiti. Govori mi kako je nazvao bolnicu i kako se najavio radi kemoterapije. Govorim mu neka ne radi ništa, jer to dogovaram ja. Ne, uporan je otac, ti znaš samo liječnike. Liječnici tu ne mogu ništa. Ja poznajem sestre. One su te koje rade raspored. Mimo volje liječnika!? Čudim se, ali šutim. I to ću mu reći kada mu posljednji otkaže sluh. Da, kaže, sestre rade sve. Jasna mu govori da se s time ne slaže. Ona je liječnica. Zna i on da je liječnica. Ali, udala se za mene. A za tatu je to kriva dijagnoza, kriva terapija, predvidljive konsekvence. Podsjećam ga da sam mu sredio operaciju kod najboljeg kirurga. Ponavlja kako mu je to sredila sestra. Jasna opovrgava. Nju sluša. Mene ne gleda. Ne prihvaća moju pomoć. Ne može prihvatiti da on nije gazda. A velik sam, kaže.