Kako svezati cipele | Nikola Petković
Gdje si? pita me otac. S Kinezima! odgovaram. Idem po Tina u vrtić, pa zajedno s njim po Kineze. Kinezi jedu u birtiji Pul Belega. Na Trsatu. Tamo gdje je tata imao kuću koju je prodao. Pa malo niže, prema stadionu Orijenta. Kinezi su u posjetu nama Hrvatima. Odnosno kineski pisci posjećuju hrvatske pisce. Mi smo, Sonja, Velimir, Šac i ja, bili u Kini. Kod Kineza. Pisaca. Nas su napadali makroi. Kad je izgledalo da je jebanje mandatorno, sjetio sam se spasonosne rečenice: Kinezu koji je trgovao tuđim pičkama, pokazao sam najprije na predsjednika Hrvatskog društva pisaca koji je ogroman, a onda na autora “Hrvatskog Fausta” koji nije ogroman, i rekao: Ovako stoje stvari: ovaj mali je moja kučka, a ovaj veliki guzi mene. I ode makro nesmeten. Nekako mi je to bilo glupo reći tati, ali on je ionako već bio u zaletu… Svatko ima svoju delegaciju, govorim ocu. Ja Japance, Tin Kineze… Kada sam imao Tinove godine, koju više, otac je po Krku vozio Japance. Bili su u posjetu Rijeci. U delegaciji, kako se to onda govorilo za svaku grupu veću od dvojice koja je s izlikom da se bavi nečim jako važnim, u Jugoslaviju, okružena domicilnim političarima, dolazila na jelo, piće i na pičke. Meni je tada riječ delegacija zvučala još čudnije od riječi Japanac.
Japanci, da. Tata dan-danas ponavlja priču o tome kako se, negdje na putu za Njivice, zatekao iza zaprežnih kola koje je vukao magarac. I kako mu ja nisam dao da ih pretekne, jer sam želio gledati magarca. Zapravo, jer nisam htio prestati gledati magarca. Ili, što je vjerojatnije, magarčevo dupe. Kada je konačno pretekao zaprežna kola, priča otac (a ja se toga ne sjećam) počeo sam plakati i nisam prestajao satima…
Jecao sam: Ne, nisi ga trebao preteći – ja sam želio gledati magarca.
Što se Japanaca tiče, ne znam je li im bilo bolje buljiti tovaru u prkno ili slušati moju dernjavu. Čisti zen. Samo negativan.
Pričam to ocu, to o delegacijama i generacijama, i sâm sad otac, s Tinom i s Kinezima, sve da ću mu reći i ono s pičkama i Velimirom, ali ne. Šutim i slušam i nakon posjete trsatskoj tvrđavi i marijanskom svetištu, isto poslijepodne, vozim u Bakar. Na brzoj cesti ponad Bakra, zateknem se iza kamiona koji vozi neobično veliko kamenje. Zapravo, dvije velike stijene. Oble. Kamion ne doseže niti 20 na sat. Kada mi se ukaže prilika, preteknem ga. U autu punom Kineza, Tin počne plakati: Ne, nisi ga trebao preteći – ja sam želio gledati kamen.
