Kako svezati cipele | Nikola Petković

Mnogi od nas koji se bavimo literaturom to počnemo činiti s nesvjesnom željom da razgovaramo s mrtvima. Iako se književnici, sveučilišni profesori, kritičari ostatku svijeta doimaju kao šamani srednjega sloja, iako ih je birokratizirana želja za nedodirljivosti ne jednom pretvorila u bahate skorojeviće, svima njima, izrečena ili neizrečena, zajednička je želja razgovarati s mrtvima.

Najintenzivniji trenuci u kojima zaljubljenik u književnost razgovara s mrtvima oni su u kojima on čuje vlastiti glas. Zvuk vlastitoga glasa u razgovoru s mrtvacima društvo prepoznaje kao vezu između tradicije i individue. Što načitaniji, to više mrtvaca progovara kroz njega. Pravi Don Quijote, kakva volterovska satira, što bi o tome rekao Proust, Dostojevski, Céline, kakva Marulijada, kako blumovski… sve je to govor mrtvih. Razgovor s mrtvima živi u svakoj književnopovijesnoj usporedbi. Potreba za njima toliko je jaka da i riječi živih osnaže onda kada to oni prestanu biti. Počekajte samo i vidjet ćete koliko će skočiti tiraž Marquezovih, Houellebecquovih, ionako tiražnih knjiga kad prdnu na rosu.