Kako svezati cipele | Nikola Petković

Serem i krvarim. Baš kao tata. Ali iz hemića. Ne sasvim kao tata. Gledam u otečena stopala. Imam previše kila. Ono što iz sebe izbacujem ne sliči ni na što. A trebala bi biti govna. Po definiciji ishodišta. A i po onoj mjesta skončanja. Malo tvrdo, malo meko. Sinoć je bilo krvavo. Pokušao sam zaboraviti sve dok mi sin nije rekao: Tata, nije ti dobra ta rakija. Smrdiš.

Sjećam se kako sam se jednom uplašio oca. Vraćali smo se s bazena na Kantridi. Tamo je naš treći brat, onaj koji se ubio, toga dana pobijedio u utrci na 50 metara slobodno. Bio sam sretan. Jer, uglavnom, sve drugo što bi taj napravio ne bi bilo dobro. U njegovim rukama stanovao je strah: njegov strah od svijeta i onaj kojega je oko sebe širio. Kad smo se vraćali kući, primijetio sam da tata tetura. Želio sam provjeriti koliko je priseban. Pitao sam ga koji je najteži sport? Drkanje, rekao je teturajući otac, a iz usta mu je smrdjela rakija.

Toliko sam se uplašio da sam sebi rekao da se nikada neću opiti pred djetetom. Bilo mi je samo devet godina. Na taj me je zavjet danas podsjetio Tin.