Kako svezati cipele | Nikola Petković

Evo opet one moje none koja leti. Ča se ziblješ, kako kakova šimija, ča si retardiran, podvikuje na mene, nervozno, ali ne bez brige. Ziblješ se kako neki majmun… z tobun neč ni u redu… Niko, vidi ga, ziblje se ko da su ga glisti smutile… Nono Niko pogledao je ispod naočala koje su njih dvoje dijelili za čitanje i nastavio čitati naslove iz Novoga lista. Piše da su v Rike našli on brod ča se je bil potopil još za vrime D’Annunzia, govori vlažeći prste u namjeri da okrene novi list. Ča ne vidiš upitnik na kraju naslova… ča ni naslovi ne čitaš do kraja, viče nona, a nono gleda prema meni i namiguje.

Stojim ispred urne s očevim pepelom i ljuljam se u mjestu. Kolona ljudi mi prilazi i znam da se moram zaustaviti, ispraviti u leđima, dočekati bol dostojanstveno, muški, ali oni su prebrzi, toliko su brzi da se nekome i nasmijem… izvan mjesta i vremena… ne znam, i dalje se ljuljam, onako s lijeve na desnu i s desne na lijevu… nona koja leti iznad mene je… lice je prinijela mojemu. Rukama me je polako, nježno uhvatila za ramena i uspravila, kao da me je posadila na mjesto do vaze s ocem, smiješeći se i gladeći me, po, točno se sjećam, lijevom obrazu. Usne je prislonila na kožu do uha mi, i rekla: Ne boj se, leh je partil.