Kako svezati cipele | Nikola Petković

Evo tata kako nastaju pjesme. Ne sve. Moje da. Ne sve moje. Velika većina njih. Kao ona o galebu koju ti nikada nisam pročitao. To što ti je nikada nisam pročitao, ne razlikuje je niti od jedne druge koju sam napisao. Kakva bi to bila poezija i cijela povijest pisanja kad bi sinovi tatama čitali vlastite pjesme koje se još zovu pjesmice? Znao si ti to, je li da jesi? I zato si me čuvao od toga. Da mi se drugi ne smiju jer ti čitam pjesme, pa da se još više od tog smijeha ne zaljuljam. Ključ, ključ, gdje mi je ključ… evo ti pjesme. Zaljuljane. Ona je, a to danas znam, tako bliska s tom samopodražajnom zaljuljanom radnjom koja zapravo otkriva posvemašnju i trajnu uznemirenost. Pjesma je prijevod tog zapravo nesvjesnog usamljeničkog ljuljanja, katkad ukrašenog onim nervirajućim ubrzanim kratkim polunaklonima iz kojih je potpuno izbačen svaki suvišan pokret, kao golo štivo iz kojega je protjeran stil. Pisat ću poeziju koja će htjeti reći nešto što nikada neće moći, a to je vapiti za mojom potpunom prisutnošću, prepoznavanjem i uvažavanjem. Ne njezinom krivnjom, bit će nerazumljiva.