Kako svezati cipele | Nikola Petković

Tata, čuj kako oplakujem svoje zagubljene ključeve, kako proklinjem vlastitu pogrešku, ili je slavim objavljujući dobre vijesti. Sve sam svoje predao ritmu. Najprije tijela. A onda riječi: ključ, ključ, gdje mi je ključ… Jebo li me ključ, gdje sam ga stavio… Nema ga. Ritam je taj drugi koji se o meni sad brine. Čak ne ni riječ. Ne knjiga, iako sam cijeli život oko sebe gradio utvrdu od knjiga. Da me čuvaju od svijeta u kojem, vidiš i sam, čim u njega zakoračim, zaljuljam se i odu ključevi. Lakše je dati se ritmu. On ima svoj svijet i red po kojem taj svijet živi. Stih. Riječ. To kad se zaljulja… otkriva ti zašto sam bio ljut na tvoje riječi… sve dok nisi umro i otkad s lakoćom i bez straha pohodim tvoj grob, riječi, sve riječi, pa i tvoje, bile su čestice teksta mojega svijeta, tekstura mojega bića – najdubljeg u njemu. Bile su ključevi, ključari i vratari mojega života; sad slobodno mogu bez njih, s noge na nogu, kao kakav starmali pajac… ključ, ključ, gdje mi je ključ…