Lafargue, Paul
Fotografija: Wikimedia Commons, the free media repository

Paul Lafargue

Rođen na Kubi 1842. godine. Od njegovih četvoro djedova i baka samo je jedan bio Francuz kršćanin – jedna baka je bila Indijanka s Jamajke, a druga mulatkinja izbjegla sa Haitija, dok je majčin otac bio francuski Židov. Lafargue je volio govoriti: “Krv triju potlačenih rasa teče mojim venama.”

Otac mu je bio vlasnik plantaža kave, a obiteljsko bogatstvo omogućilo mi je studiranje u Santiagu i kasnije u Francuskoj. 1851. godine njegova obitelj seli u Bordeaux u Francuskoj gdje je Paul pohađao srednju školu.

Kao student medicine u Parizu bio je pod utjecajem Pierre Josepha Proudhona, patrijarha francuskog anarhizma, no nije mu trebalo dugo da odbaci prudonizam u korist uzbudljivijih i radikalnijih ideja Karla Marxa.

1865. godine nakon sudjelovanja na Internacionalnom kongresu studenata, Lafargueu je bio zabranjen pristup na sve fakultete u Francuskoj pa je otišao u London. Kao čest posjetitelj Marxovog doma upoznao je  njegovu drugu kćer Lauru s kojom se oženio 1868. godine.

Kao član Vrhovnog vijeća Prve Internacionale postavljen je za dopisnog sekretara za Španjolsku. U Španjolskoj nije ostvario značajne rezultate zbog jakog utjecaja anarhizma, dok je Lafargue predstavljao marksističku struju. Lafargueovo protivljenje anarhizmu postalo je opće poznato nakon što je napisao nekoliko kritika Bakunjina. Serijom tih članaka započela je njegova karijera političkog novinara.

Između 1873. i 1882. Lafargue je živio u Londonu. Izbjegavao je baviti se medicinom u koju je izgubio vjeru. Otvorio je fotolitografsku radionicu, no oskudan prihod prisilio ga je da traži novčanu pomoć od Engelsa čija je obitelj imala suvlasništvo u tekstilnoj kompaniji Baumwollspinnerei Ermen&Engels. Zahvaljujući Engelsu stupa u kontakt s francuskim radničkim pokretom.

Od 1880. godine ponovo radi kao urednik časopisa L’Egalité i iste godine u toj publikaciji počinje objavljivati prvu verziju Prava na lijenost. 1882. godine počinje raditi za osiguravajuću tvrtku koja mu je omogućila da se preseli u Pariz i više se uključi u francuski socijalistički pokret. Zajedno s Julesom Guesdeom i Gabrielom Devilleom počinje upravljati aktivnostima novoosnovane Francuske radničke partije (Parti Ouvrier Français; POF). Od tada do svoje smrti Lafargue je ostao najcjenjeniji teoretičar POF-a, ne samo šireći marksističku doktrinu, već također dodajući svoje vlastite ideje. Također je sudjelovao u javnim aktivnostima poput štrajkova i izbora i bio zatvaran nekoliko puta. 1891. godine, unatoč tome što je bio u policijskom pritvoru, izabran je u Francuski parlament za grad Lille, postavši tako prvi francuski socijalist na tom položaju.

1911. godine u dobi od sedamdeset godina, Lafargue i njegova supruga Laura zajedno su izvršili samoubojstvo. U poruci koju je ostavio Lafargue je to objasnio ovako:

Zdrava uma i tijela, ubijam se prije no što nastupi neumoljiva starost koja me postepeno lišava jednog po jednog zadovoljstva i radosti postojanja i crpi moju fizičku i intelektualnu snagu, paralizira moju energiju, slama moju volju i pretvara me u teret sebi i drugima.

Prije više godina obećao sam samom sebi da neću živjeti dulje od sedamdeset godina; odredio sam godinu mog odlaska iz života i pripremio način na koji ću provesti svoju odluku: hipodermalna injekcija hidrocijanidne kiseline.

Umirem s najvećom radošću vjerujući da će cilj, kojem sam služio četrdeset i pet godina, trijumfirati.

Neka dugo živi komunizam! Neka dugo živi Socijalistička Internacionala!

Njihovom pogrebu prisustvovalo je dvadeset tisuća ljudi, a revolucionari diljem svijeta odali su im počast.  Najpoznatiji socijalisti osuđivali su njegovu odluku javno i privatno; samo njih nekoliko, među kojima i Anselmo Lorenzo, njegov glavni politički suparnik u vrijeme španjolskog razdoblja, prihvatili su njegovu odluku s razumijevanjem. Nakon Lafargeove smrti Lorenzo je napisao:

Dvostruko, originalno ili čak simpatično samoubojstvo Paula Lafargea i Laure Marx koji su znali i umjeli živjeti sjedinjeni u ljubavi, pobudilo je moja sjećanja (…) Lafargue je bio moj učitelj: sjećanje na njega gotovo mi je jednako važno kao sjećanje na Fanellija (…) Lafargue je u sebi nosio dva različita aspekta zbog kojih je izgledao u stalnom proturječju: iako vezan za socijalizam, on je bio komunist anarhist po svom intimnom uvjerenju; ali kao neprijatelj Bakunina, po Marxovom naputku, pokušao je uništiti anarhizam. Zahvaljujući tom dvostrukom načinu postojanja, budio je različite reakcije kod onih s kojima je dolazio u kontakt: one jednostavne je umirivao njegov optimizam, no oni mučeni depresivnim strastima pretvarali su prijateljstvo u mržnju s osobnim sukobima, podjelama, stvarajući organizacije koje će uvijek nositi gorke plodove. (…)

wikipedia.org

Knjige

Pravo na lijenost [U PRIPREMI]

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.