Sanja Lovrenčić
Rođena 1961. u Kninu. Od najranijeg djetinjstva živi u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu, Klasičnu gimnaziju i srednju glazbenu školu. Studirala je povijest umjetnosti i indologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te diplomirala jednopredmetnu povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu (1985). Tijekom studija počela se baviti pisanjem i prevođenjem poezije s francuskog i engleskog jezika; prve pjesme izlaze joj u časopisu Quorum, a prvu zbirku pjesama Insula dulcamara objavila je u vlastitoj nakladi 1987. Krajem osamdesetih prvi put se javlja na javni natječaj za radio dramu; nakon 1990. – kad je osvojila prvu nagradu i za radiodramski tekst i za radioigru za djecu – nekoliko godina intenzivno surađuje s Dramskim programom Hrvatskog radija kao autorica i prevoditeljica. 1994. izlaze joj dvije knjige, u dva različita područja kojima se paralelno bavi: zbirka pjesama Skrletne tkanine (pod uredništvom Hrvoja Pejakovića) i knjiga priča za djecu Esperel, grad malih čuda. Na području dječje knjige objavila je do 2007. još četiri zbirke priča (za Četiri strašna Fufoždera dobila je nagradu “Grigor Vitez”) i dva kraća romana, zatim piše još samo tekstove za slikovnice i poneku obradu narodnih priča; poeziju pak smatra svojim književnim polazištem i glavnim poljem djelovanja te se njome nastavlja kontinuirano baviti.
Njezina prva zbirka priča namijenjenih odrasloj publici, Wien Fantastic, izašla je 1998. u biblioteci “Quorum” Naklade MD, koja će objaviti još nekoliko njezinih proznih knjiga, uglavnom eksperimentalnog karaktera. Prvi duži roman, Klizalište, objavljuje 2005. Kao članica umjetničke organizacije Autorska kuća (2004-2009) postaje i nakladnica nekih svojih tekstova; tako 2006. samostalno objavljuje biografski roman U potrazi za Ivanom za koji dobiva nagradu “Gjalski” i zbirku pjesama Rijeka sigurno voli poplavu (nagrada “Kiklop”). Nakladnička kuća Leykam objavljuje 2009. na hrvatskom i na njemačkom jeziku njezin roman Martinove strune, koji osvaja Književnu nagradu Steiermaerkische Sparkasse i ulazi u finale nagrade T-portala.
Zajedno s mlađim sinom Adrianom Pelcom 2010. osniva nakladničku kuću Mala zvona u okviru koje se otad odvija velik dio njezine književne i književnoprijevodne djelatnosti. Ipak nastavlja surađivati i s drugim nakladnicima te npr. u Frakturi objavljuje roman Ardura (2012).
Među njezine zapaženije knjige, uvrštene u uže izbore za književne nagrade, spadaju roman Kabinet za sentimentalnu trivijalnu književnost (2018) i zbirka pjesama Skica za junakinju (2021). Za rukopis Pišem ti iz daleke zemlje dobila je 2021. nagradu za neobjavljenu zbirku pjesama u prozi “Tea Benčić Rimay”.
Osim književnim radom, kontinuirano se bavi i prevođenjem. Naslovi u njezinoj prevodilačkoj bibliografiji mogu se podijeliti u nekoliko skupina: društvene znanosti, književnost za odrasle, književnost za djecu, povijest glazbe; za prijevod zbirke kratkih priča Kuća duhova Virginije Woolf dobila nagradu “Kiklop” (2012).
Godine 2005. pokrenula autorsku manifestaciju za poticanje čitanja Uberi priču! koja se otad kontinuirano izvodi u nekoliko hrvatskih gradova.
Od 2014. bavi se i izradom umjetničkih predmeta od keramike, a 2020. osnovala je zajedno s likovnom umjetnicom Ivom Valentić umjetničku organizaciju Piktogram, s ciljem izrade umjetničkih ručno rađenih knjiga. Dvije su autorice zajednički izlagale nekoliko ciklusa takvih radova, pod naslovom Slikoknjige.
Iscrpna bibliografija dostupna je na autoričinim mrežnim stranicama.
