Evelina Rudan

Rođena 1971. u Puli. Zastupljena je u više antologija i pregleda suvremene hrvatske poezije, a pjesme su joj prevođene na slovenski, češki, engleski, njemački, španjolski, talijanski, rumunjski, bugarski i nizozemski.

Sveučilišna je profesorica na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Bavi se usmenim žanrovima, intertekstualnim (i intermedijalnim) vezama usmene i pisane suvremene književnosti i oblicima nove usmenosti. Za znanstvenu knjigu Vile s Učke. Žanr, kontekst, izvedba i nadnaravna bića predaja (2016) dobila je nagradu Filozofskoga fakulteta 2017. godine. Prije toga radila je u Pazinskom kolegiju i izdavačkom poduzeću Josip Turčinović u Pazinu. Živi u Zagrebu.

Objavila je zbirke Sve ča mi rabi ovega prolića (2000), Posljednja topla noć (2002, zajedno sa Slađanom Lipovcem i Denisom Peričićem), Uvjerljiv vrt/Convincing Garden u elektroničkom obliku (prijevod Hana Dada Banak, 2003), Breki i ćuki (2008), Pristojne ptice (2008) i Smiljko i ja si mahnemo (2020, 2. izdanje 2021), Polje, slama, žudnja (2025), slikovnicu (zajedno s ilustratorom Svenom Nemetom) Kraljevićev san (2010). Za rukopis zbirke Breki i ćuki dobila je nagradu Drago Gervais 2007. godine, za zbirku pjesama Smiljko i ja si mahnemo dobila je nagrade: Fran Galović (2020), bijenalnu pjesničku nagradu Ivan Goran Kovačić (2021), nagradu HAZU za književnost (2021), pjesničku nagradu Tin Ujević (2021) te bijenalnu nagradu za zbirku objavljenu na čakavskom Drago Gervais (2021). Za zbirku pjesama Polje, slama, žudnja dobila je godišnju državnu nagradu za književnost Vladimir Nazor za 2025. godinu.