Prvijenac Marka Silova žanrovski je koktel kojim autor koketira s nadrealizmom, ludizmom, apsurdom i magijskim realizmom. Već sam naslov Šljive koštica ili srndaća koščica dobro nas upućuje na ono što nas unutra čeka.

Autorova preokupacija igrom riječi, frazama i floskulama vidljiva je već nakon nekoliko prvih pročitanih minijatura. Poetski kalambur izvire iz suprotnosti i dvojnosti, pa autor hororu suprotstavlja rimu, ozbiljnosti igru, modernom magijsko i drevno, a klišeju nameće racio. Zbirka je to poetsko-proznih fragmenata koji se na nekim mjestima pretvaraju u filmske kadrove, a na drugima u pomno osmišljene partiture.

Protagonisti mikro priča su bića zatvorena u svoje misli i maštu koja im se nameće stvarnijom od stvarnosti, a sitne, dnevne preokupacije njihova uma rastu i dolaze u prvi plan pa tako začudno i nevjerojatno već u sljedećem trenutku postaje stvarno i svakodnevno.

Premda prošarana igrom Silovljeva zbirka itekako je duboko promišljen tekst prepun višeznačnosti koji nas odvodi na put od svijeta iza zrcala do intimnog svijeta koji počiva u nama.

Marina Gudelj

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Zbirka Silovljevih prozopisa formirana je po principu nadovezivanja, odnosno, po principu slaganja te je pozornom čitatelju vidljivo kako se pojedine priče vežu jedna na drugu ili jedna iz druge proizlaze. Tematsko je motivska razina priča u zbirci raznolika, mudro skrojena te stilistički kodirana. Silov vješto isprepleće nadrealističke elemente i grotesku s neočekivanošću i nepredvidivim prevratima, a neizostavno je u pojedinim prozopisima koketiranje sa smrću (nerijetko i erotizmom!) koje završava bez pompoznoga čuđenja pripovjedača ili pojedinih, odlučnih likova prilikom provođenja ili potpomaganja smrtnome činu (priče srponoša, krljušt-štuka-vješala, zijevanje/zalijevanje, proljeće, janjenje). Taj postupak u prvijencu osvježavajuće začuđuje i traži nastavak bavljenja zbirkom u cjelini. Valja istaknuti vidljivo poigravanje pojedinim elementima magijskoga realizma, kojem se pisci u posljednje vrijeme vrlo rado vraćaju. Fantastični elementi u Silovljevoj prozi ne bi imali dostojnu težinu začudnosti, a da nisu u grotesknoj, gotovo apsurdnoj, neraskidivoj simbiozi sa stvarnosnim okvirom; referiram se na priče goblin koji se oteo goblenu, mala noćna hortikultura, abrakadabra, zvončići. Likovi u pričama imenovani su neuobičajenim imenima za balkansko podneblje, što opet biva osvježenje u zamišljaju i uobličenju likova u čitateljskoj svijesti. Iako imenom naizgled daleki, opet su tako bliski, krhki, razmišljanjem i događajima u kojima sudjeluju (ne)uhvatljivi. Pred čitateljem će stoga prodefilirati Iris, Gustav, Lukacs, Rakel, Beata, Vasilka, Bella, Sofia, Takashi, Kobe, Rory, Yavor i još mnoge druge osobnosti čiji će nam odnos prema (ne)stvarnosti i graničnost s ludošću, pomoću pripovjedačeva fluidnoga glasa, na jednoj ili najviše dvjema stranicama titrati i iščeznuti kao jednokratni bljesak, samo ako izuzmemo želju za ponovnim čitanjem, iako upozoravam kako je zbirku Silovljevih priča grijeh čitati samo jednom.

Ana-Marija Posavec, Kvaka