Kako svezati cipele | Nikola Petković

Brat šuti. Boji li se da me ne naljuti? Da me ne naljuti pa da ne progovorim pred ocem. Kako to da ne zna da baš to ne znam? Da govorim u prilog životu, a da po cijenu života ne mogu progovoriti pred ocem? Čega se boji? Mojega straha? Ako da, razlikuje li ga od svojega? Morao bi, jer čini mi se da je on taj od dvojice preostalih koji je odrastao. Jedini od trojice. Valjda zato što je jedini cijeli. A možda je sve to jednostavnije? Možda pokriva majku koja pokriva njega? Štite li se od svijeta? Od oca čija im smrt ulazi u putanju ljubavi? One majke i sina? Bit će da je njima, ako je ovo što vidim to što se stvarno vidi, ipak najteže.

Ne znam je li tako. Ne znam pogađaju li moje riječi istinu. Ne znam ni što je u ovom slučaju istina. To, ovo što govorim, ta priča, to je onako kako osjećam stvarnost. Za mene dakle, to je istina. Ja se na nju, na tu istinu, ne ljutim. Ona je moja. I samo moja. Svatko tko bi se naljutio na nju, naljutio bi se na mene. Ne na ono što govorim. Na mene, pričao ja ili ne. Bilo što. Bilo gdje. Bilo kako. A bojim se i bilo komu.

Ne dopuštam da se itko ljuti na nju.