Kako svezati cipele | Nikola Petković

Kad danas pogledam na tu masu praznine koja se začahurila u prostor između nas, između oca i sina koji je u dosadno urednim obiteljskim križaljkama u pravilu zadan, u konjunkciji “tata i ja”, ili “neki tata i neki ja”, ili, a i ovo vrijedi, “bilo koji tata i bilo koji ja”, ne čudi me što sam, dok je iz njega cijedila smrdljiva, gusta tekućina, i dok se njegovo desno rame nekontrolirano treslo, prozor ostavio zatvoren. Nisam želio ne osjetiti tu struju smrti koja je kolala njegovim tijelom. Htio sam je upamtiti.

Nisam se bojao, jer jedino što me je naučio bilo je kako svezati cipele. I to na neki uvrnut, čudan način koji odudara od pravila. Cipele sam tako vezivao cijeli život. Da ga ne zaboravim. Da, dok prstima prebacujem vezice u najblesavijoj od mogućih kombinacija, tata bude blizu. Čak i kad nisam znao njegovu adresu u gradu u kojemu smo on i ja živjeli. Nisam se bojao. Nisam se bojao jer me ničemu osim toga nije naučio, tako da sam znao da me sada, dok mu se rame luđački trza dodirujući meni nevidljive spajalice smrti, ne podučava kako umrijeti. Ovo je, baš kao i cjelina njegova života, bila samo njegova smrt. Ja, kao ni prije, dok su bolesti za njega stanovale na tijelima drugih, na krvnim slikama susjeda, na stranicama medicinske enciklopedije, u razgovorima s gostima opatijske thalassotherapije kojima je, vođen obiteljskom ljubavlju za ekstra-dohotkom, protiv njegove volje, za ljubav onih koji nemaju koliko im treba, iznajmljivao sobu u premalenom stanu prevelike vile, Esperie, iz koje bi se, sobe, a ne cijele vile, za te prilike, sam morao iseliti… ja nisam bio dio nje.