Kako svezati cipele | Nikola Petković
Mala, topla brava mimeze, taj izgubljen simbol koji ti zapravo nastani život u obliku nasušne potrebe, eto, recimo ključ, ključ, gdje mi je ključ… I ta sama mala mimeza, kao kadencirani flaster gubitka, ima svoju paralelu u poeziji. I tu je sva tajna.
I dobro je da je bilo tako. Dobro da me otac nije htio čuti. Da je tu poeziju upisao u crni rokovnik neradnika. Da mi nije dopustio da se oglasim i da, na trenutak, budem sretan. Jer, da je tomu tako tada bilo, ja se nikad ne bih zaljuljao. I možda bih i ja bio bravar niti s jednom sastavljenom bravom.
I od tuge, pjesme pisao ispod klupe, lijevom rukom prekrivajući papir. Mojim, bravarskim rječnikom, rekli bi, u fušu. Pisao bih kad me nitko ne gleda. Kad me nitko ne vidi. Jer, vidjeti me da pišem značilo bi izložiti me podsmijehu. Jer, a zna to zdrav i odrastao muškarac, pišu samo oni što se ljuljaju, oni što ne znaju ni gdje su ključeve ostavili…
Ovako mi je život ispunjen i, ja sam, sve u svemu, jako sretan čovjek.
Ljuljat ću se brzo. Sam od sebe. Ako zatreba, zaljuljat ću se još i brže. Najbrže. Makar se sapleo i pao. Onda ću se pridići i opet zaljuljati. Nastavit ću se ljuljati. Opet i opet i ponovno – ponovno kao što ponavljam riječi kadgod razmišljam o njima dvojici. O tati i o ocu.
Radnje ću ponavljati dok se sam ne ponovim. Tko zna, možda sam ponovljiv kao što su ponovljive i radnje. To već i vi znate. Ljuljanje… pa ljuljanje u krug. Da, i toga ima. Barem tu, kod mene. Možda se ponovim. Pa što ako se ponovim? Možda se ponovi i tata?
Ako se ponovim, ponovit ću se jednako tako kao što ponavljam riječi. Katkad i zaumno. Razlomljeno kao i memorija obiteljskog užasa koji tako neprimjetno i pripitomljeno umije postati najprije svakodnevica, a onda matrica obitelji u kojoj od sina preko noći postaneš otac. Obitelji u kojoj ti najednom imaš najveći broj stopala na koje navlačiš cipele veličine dječjeg groba.
Neka. Ljuljat ću se. To radim jako dobro. Ljuljat ću se čvrsto stojeći na zemlji. I nitko mi neće odvezati cipele.
