Kako svezati cipele | Nikola Petković

Ne trebaš me pratiti u kuću, rekao je. Ali, želim, rekao sam. Ne, žuri ti se. Ne bih htio da vam budem na teret, govori otac. Izlazi iz automobila, gledam ga kako hoda, kako odmiče iza ugla, u prizemni stan u kojega se, zajedno s majkom mojega brata, deložiravši se iz raskošne kuće na Trsatu, povukao umrijeti.

Sjećam se kako je, osamdeset i šeste, četiri godine nakon što sam upisao fakultet, nazvao muža moje mame koji mi je, zajedno s majkom, pomagao u školovanju i pitao ga kada njihov Nikica misli diplomirati. Tada mi je još bio tekao apsolventski staž. Bogo, jer tako se zove moj očuh, rekao mu je nešto kao da, za razliku od njega, on u njihovog Nikicu vjeruje, i da se ne boji za diplomu… I tako je, ne isključujući moment iskrenosti, inteligentno upotrijebio od oca ponuđeni kontekst da ga ponizi. Kao da na Balkanu nije dosta da Balkanac Balkancu mazne ženu: najprije fizički (može i emotivno) pa onda i pravno. Nego da mu (verbalnim povjerenjem koje ne košta ništa) još i posvoji sina.

Nije tako mislio, rekao je tata kada sam ga suočio s činjenicom mojega rada na diplomskom i s bespametnosti njegovih telefonom upućenih riječi. Ne, rekao je, to su oni izmislili. Ja se samo bojim da mi ne budeš neradnik.