Kako svezati cipele | Nikola Petković

Sve sam organizirao. Idemo u Bosnu. U redu, rekao sam sâm sebi. Idemo. Tamo nisam bio od neke davne godine. Sjećam se kuće na selu koja nije imala zahoda. U sjećanju sve je drveno. I kuća i zahod. Onaj što ga zovu poljski. A uvijek je dovoljno blizu kuće. Nikada na polju. Napolju, da. Napoljski onda ili vanjski, razmišljam dok se spremam na put. Jedna od tatinih sestara živjela je na selu. Druga u gradu. Grad je Doboj. Selo je Pridjel. Ono je “to” kada se o njemu govori kao o imenici nultog oblika. A kada te pitaju gdje si bio dok si bio u Pridjelu, ti kažeš, bio sam u Pridlju.

Ta, sa sela, otišla je negdje sa svojim mužem. U polje? Kravama? Ne sjećam se. I zaključala nas je u kuću. Dok smo spavali. Na selu se popodne spava, rekli su mi. Probudili smo se i strašno nam se pišalo. Ne sjećam se snage nagona, ali se sjećam kako smo tata i ja stajali kraj prozora i vikali: Protestiramo, jerbo nam se cura! Sjećam se te kamaraderije u nevolji bešike. Tata i ja, koji više nismo stanovali zajedno, sami u zaključanoj kući, krcati mokraće koja ne smije van. Ti naši vapaji i taj humorni zov. Sjećam se da se radilo o zajedništvu koje se do dan-danas nije ponovilo. Protestiramo, jerbo nam se cura, ponavljali smo kao mantru, gledajući u dugi niz dunja u voćnjaku.

Sve se to događalo u prizemlju. Čudno je kako mi tek danas, sad dok se pakiram, pada na pamet kako smo mogli otvoriti prozor. A ne, nabreklih jaja, čekati tetku da nam otvori vrata.