Kako svezati cipele | Nikola Petković
Tata će se, barem je tako govorio dok nije bio primoran razmišljati o načinima samosagorijevanja, dati kremirati. Ne zato jer je ateist. Zapravo ne znam je li. Za vrijeme vladavine komunizma je bio. Znam da meni nije dozvoljavao odlaske na vjeronauk. Zato su mi nedjeljna jutra u Bakru bila neobično duga i pusta. Svi moji prijatelji bili su na vjeronauku. Otamo su se vraćali s konfetima. Izvana su bili bijeli, skorena šećera koji je u sebi skrivao badem. Tamo, u župnome dvoru, imali su stol za ping-pong. Otac me tamo nije puštao. Niti je mojima, staroj bakarskoj katoličkoj familiji, mjestimice i generacijski dopola ispunjenoj pravoslavcima, dopustio da me krste. Zbog neimanja krsnog lista, onog što ga prema osobnom tumačenju božje riječi u pravilu izdaje pop, imao sam gadne zajebancije kada sam htio oženiti stopostotnu katolkinju u posjedu svih sakramenata. Morao sam tražiti vezu. I da nije bilo starog riječkog komitetlije, komunjare i vojnika partije koji se u zadnje vrijeme preorijentirao na izdavanje popovskih knjiga i pronašao mi popa s izrazito nacionalističkim – a ovisno o alkostaju – i proustaškim stavovima, nikada mi ne bi uspjelo oženiti se u crkvi. Stari je, kao što se razabire iz sadržaja uspomene, bio tvrd. Sve do devedesetih kada je počeo susjedima čestitati Božić i sam ga slaviti. Samo što njegov dolazi malo kasnije, negdje krajem prvog tjedna u siječnju, tako da ga, barem u početku, nije slavio glasno. Valjda ni sam nije bio siguran jesu li Tuđmanovi jurišnici, tih devedesetih, bili nadrkaniji na ateiste ili na pravoslavce.
No, sve to nije razlog zbog kojega će se kremirati. On i žena kupili su grobnicu, početkom devedesetih. Kako nikada nisu imali novca kojim bi sebi ispunili tek nacrt željenih objekata kakvim se kitio solventniji srednji sloj, sve što su ikada kupili bilo je ili pretijesno ili polovno. Od auta, preko stanova i kuća, eto, i do grobnice. U nju, a nalazi se na izmještenom i time najjeftinijem gradskom groblju, stanu samo dva lijesa. Ali zato konzervi s prahom i pepelom stane oko šest. Otac je zamislio da ćemo se svi tu dati ukopati. Kad već nismo u stanju skupiti se za života, ponavljao je uz jeftinu rakiju, u podrumu kuće koju je, ne rekavši mi ni riječi, prodao… tu ćemo barem biti zajedno. Ni mene ni brata, naravno, nije pitao želimo li mu se pridružiti. Kao što nas nije pitao želimo li ili ne sve silne stanove i kuće u koje su se useljavali, uvijek pod istom parolom, da se imamo gdje sakupiti i da nam imaju što ostaviti. Sve dok nije prodao ogromnu kuću i odselio se u mali stan. Jer, trebalo je pomoći onima koji si ne mogu pomoći sami.
